Tramp ponavlja greške iz Avganistana u Iranu
Pet godina nakon haotičnog povlačenja iz Avganistana, Tramp se suočava sa sličnim izazovima u Iranu. Njegove odluke vode ka ponovnom vraćanju vječnog rata.

Ovog mjeseca navršava se pet godina od haotičnog povlačenja američkih snaga iz Kabula. Invazija i okupacija Avganistana, koju su podržavale NATO države i koja je pokrenuta nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. na Njujork i Vašington, danas se uglavnom smatra neuspjehom. U ratu je poginulo više od 2.400 američkih i 450 britanskih vojnika, kao i desetine hiljada civila, čiji tačan broj nije poznat.
Iako je Al Kaida bila potisnuta, talibani su po povratku na vlast 2021. ponovo uspostavili represivnu i mizoginu islamističku vlast. Avganistan je postao sinonim za loše promišljeni zapadni intervencionizam i pokušaje izgradnje države. Bio je arhetipski „vječni rat“, izraz koji je prvi put postao poznat tokom Vijetnama. Ako je ova opomena imala ikakvu trajnu vrijednost, trebalo je da odvrati političare i generale od brzopletog ulaska u otvorene sukobe bez opravdanog razloga, jasno definisanih i ostvarivih ciljeva i izlazne strategije.
Nažalost, lekcija o vječnom ratu morala je ponovo da se uči u Iraku, koji su SAD i Velika Britanija napale 2003, a napustile 2011. nakon ogromne štete i skromne koristi. „Nikad više!“ bio je strastveni poklič tada i godinama poslije. Pa ipak, čini se da se isti katastrofalni obrazac sada ponavlja nakon neshvatljivo nepromišljene odluke Donalda Trampa da napadne Iran. Rat koji je nazvao „malim izletom“ ulazi u šesti mjesec i brzo eskalira. I on već ima obilježja vječnog rata.
Sama činjenica da se ova noćna mora ponavlja prkosi svakom razumu. Kako je to moguće? Pored neposrednih uzroka rata, odgovori se mogu tražiti u trajnim američkim preuveličavanjima i zabludama o nivou i obimu spoljne prijetnje, pomiješanim s političkom neiskrenošću, nacionalnom ohološću, naivnošću i pogrešno usmjerenim idealizmom.
Prisjećajući se teškog američkog iskustva u Avganistanu, profesor Nacionalnog ratnog koledža Karter Malkasijan, koji je služio kao civilni savjetnik američkim snagama u Helmandu i Kabulu, smatra da je osnovna pretpostavka za zadržavanje trupa u Avganistanu punih 20 godina, uvjerenje da bi zemlja u suprotnom ponovo postala sigurno utočište međunarodnog terorizma, bila kobno pogrešna. „Ništa slično se nije dogodilo. Tokom posljednjih pet godina nijedan teroristički napad na SAD nije izvršila grupa sa sjedištem u Avganistanu“, napisao je Malkasijan. „Vašington je na rat potrošio oko bilion dolara. Više od 775.000 američkih pripadnika službe bilo je raspoređeno… a sve radi odbrane od prijetnje koja se pokazala preuveličanom“.
„Pet godina kasnije, najveća opasnost nije da bi se terorističko utočište moglo ponovo pojaviti u Avganistanu. Veća prijetnja dolazi iz rizika kolektivnog zaborava.“ Ukratko, „strahovi trenutka“ ne smiju zamagliti sjećanje na strašne dugoročne troškove beskonačnog rata, ljudske, finansijske i geopolitičke. Ako je rat u Avganistanu vođen na osnovu pogrešne pretpostavke, invazija na naftom bogati Irak bila je to još više.
Tvrdnja Džordža Buša mlađeg iz 2002. da režim Sadama Huseina posjeduje zalihe hemijskog i biološkog oružja spremnog za upotrebu i da traži nuklearnu bombu pokazala se netačnom. Netačna je bila i tvrdnja tadašnjeg potpredsjednika Dika Čejnija da Irak „pomaže i štiti“ Al Kaidu. Naknadna okupacija i pobuna postale su dio još većeg vječnog rata, Bušovog „globalnog rata protiv terora“. Prema projektu Costs of War Univerziteta Brown, procjenjuje se da je između 2001. i 2023. u direktnom nasilju nakon 11. septembra u Iraku, Avganistanu, Siriji, Jemenu i Pakistanu poginulo oko 940.000 ljudi. Još do 3,8 miliona umrlo je indirektno u ratnim zonama nastalim poslije 11. septembra.
Lako je naknadno preispitivati odluke o ratu i miru donesene pod pritiskom užasnih događaja. Mnogo je teže opravdati neiskreno sprovođenje političkih, vojnih i komercijalnih ciljeva, kao i manipulisanje obavještajnim podacima i javnim mnjenjem. Ali da li je ijedan rat ikada pokrenut bez skrivenih motiva? Novi film o Homerovoj „Odiseji“, o kojem se mnogo govori, bavi se posljedicama desetogodišnjeg Trojanskog rata, koji je navodno izazvala otmica lijepe Helene iz Sparte. Ipak, sasvim prozaično, rat je možda više bio pitanje trgovine nego djevojke.
SAD su tvrdile da vode rat u Vijetnamu kako bi podržale demokratiju i zaustavile širenje komunizma, diskreditovanu „domino teoriju“. Ali rat je bio i pitanje američkog izuzetništva i globalne hegemonije. U tom smislu, malo toga se promijenilo. Šta još navodi američke političare da rizikuju skupa uplitanja u strane ratove koje ne mogu da kontrolišu i koje uglavnom gube? Nesigurnost, odnosno strah, zajednički je imenilac.
Kao i Buš prije njega, Tramp i izraelski lider Benjamin Netanijahu znatno su i svjesno preuveličali neposrednost i egzistencijalnu prirodu iranske prijetnje. Kao ni Irak 2003, Iran ne posjeduje nuklearno oružje i ne postoji nijedan čvrst dokaz da pokušava ili da je nedavno pokušao da ga nabavi. Tu se ponavlja paradoks: najmoćnija zemlja svijeta ponovo se ponaša kao da se plaši sjenki.
Trampovo agresivno neprijateljstvo prema slabijim susjedima poput Venecuele, Kube, Kolumbije, Paname i Grenlanda takođe ima obilježja vječnosti. Ono je ukorijenjeno u osnivačkom mitu da SAD imaju jedinstvenu misiju, i pravo, da nadgledaju zapadnu hemisferu, a kasnije i ostatak svijeta. Isto tako, pohlepa je vječna. Odbacivši altruističke ideje o širenju demokratije, Tramp nastoji da uspostavi ekonomsku, a ne samo geopolitičku dominaciju. Pokušao je da unovči ratove u Ukrajini i Gazi. Njegova usredsređenost na Hormuški moreuz pokazuje kako se bezbjednosna politika neizbježno prepliće s finansijskim i komercijalnim interesima.
Nedostatak efikasnog posredovanja i mirovnih operacija UN, urušavanje američke diplomatije, koje se ubrzalo pod Trampovim servilnim državnim sekretarom Markom Rubiom, i tvrdoglavo odbijanje da se prihvati vojno neizbježno, sve to doprinosi pretvaranju ratova koje predvode SAD u nerješive močvare. U Trampovom slučaju važan je i ego. Čini se da bi radije dozvolio da poginu još hiljade civila, rizikovao ratne zločine, zapalio Bliski istok i uništio izborne šanse republikanaca nego priznao da je pogriješio u vezi s Iranom.
Takvo ekstremno ponašanje osvjetljava još jedan poguban aspekt fenomena vječnog rata. Njegova potpuna besmislenost suštinski je nemoralna. U svojoj čistoj nerazumnosti vrijeđa i božanske i ljudske zakone. Rat bez kraja je smrt nade. Dok se panično okreće i koleba oko Irana, jasno je da Tramp vidi bezdan na čijoj ivici, zahvaljujući njemu, stoje Sjedinjene Države, i da nema predstavu kako da ga izbjegne. Jednog dana govori o pregovorima. Već sljedećeg pribjegava masovnom i smrtonosnom nasilju. Ne mareći za patnje sopstvenog naroda, nepokolebljivi iranski tvrdolinijaši uživaju u njegovoj dilemi i dodatno pojačavaju pritisak, šireći napade regionalnih milicija i izvodeći napade dronovima i raketama koji potresaju svjetsku ekonomiju.
Izgubljen u lavirintu poricanja, Tramp uzalud pokušava da bombardovanjem izađe iz problema, dok očajnički traži sporazum koji bi nekako mogao da predstavi kao pobjedu. Neće uspjeti ni jedno ni drugo. Ova katastrofa s Iranom već određuje Trampovo predsjedništvo. Krvava mrlja, krivica i sramota, ako ne i sam rat, trajaće zauvijek.
Komentari
Anđušić: Država nije sposobna da obezbijedi normalno funkcionisanje saobraćaja tokom turističke sezone
Poslanik DPS-a Mihailo Anđušić kritikovao je nesposobnost države da obezbijedi efikasno funkcionisanje saobraćaja tokom turističke sezone, ističući ozbiljne probleme na putevima.

Povezani članci
Popularno u Politika
- Mandić pozvao funkcionere na sjednicu o budućnosti koalicije ZBCG
- Nimanbegu: Građanski koncept države nikada nije zaživio u punom zamahu
- Osmani: SAD spriječile "mnogo veći napad Srbije" nakon Banjske
- Miloš Medenica optužuje ministra Šaranovića i bezbjednosni sektor
- Zašto suzavac na Trgu nezavisnosti vjerovatno vodi pravo do BIA i Beograda
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.






