Vučji do nije Kosovo!

Na mjesto jedne od najvećih crnogorskih pobjeda ponovo je stigla jedna “vojska”. Ovoga puta bez pušaka i topova, ali sa jasnom namjerom. Pod crkvenim autoritetom patrijarha Porfirija, mitropolita Joanikija i Metodija, uz prisustvo Milorada Dodika, ruskog ambasadora i predstavnika vlasti Srbije, organizovana je velika političko-crkvena predstava u kojoj je pobjedu crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika trebalo prevesti na jezik kosovskog mita.

Vrhunac je bila tvrdnja Nenada Popovića, ministra u Vladi Srbije i izaslanika predsjednika Aleksandra Vučića, da je Bitka na Vučjem dolu bila „produžetak Kosovske bitke“ i da je treba posmatrati kroz „svjetlost Kosovskog zavjeta“. Nije to omaška, nespretna istorijska analogija niti višak ceremonijalnog zanosa. To je metod. Najprije se jedan događaj iščupa iz istorijskog konteksta, promijene protagonisti, preimenuje cilj i izbriše državna pripadnost. Na kraju se tako preparirana prošlost vraća narodu kao dokaz da nikada nije bio ono što je bio, da nikada nije imao ono što je imao i da je svaku svoju žrtvu podnio za neki tuđi, naknadno konstruisani zavjet.

Bitka iz 1876. godine bila je jedna od presudnih pobjeda crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika nad vojskom Osmanskog carstva, izvojevana pod komandom knjaza Nikole. Bila je dio Veljega rata i crnogorske borbe za oslobođenje, državnu samostalnost i međunarodno priznanje koje će uslijediti na Berlinskom kongresu 1878. godine. Crnogorci na Vučjem dolu nijesu ginuli da bi, vijek i po kasnije, postali statisti u nacionalnom mitu nastalom izvan njihove države. Ginuli su za slobodu, kuću, zemlju, porodicu i pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini. Njihova pobjeda nije nastavak Kosova, već je to pobjeda crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika nad jednom imperijom.

Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji nijesu bezopasni. Iza te ideološke vertikale ostali su ratovi, masovne grobnice, spaljeni gradovi, logori i kolone izbjeglica. Samo je rat u Bosni i Hercegovini odnio više od 100 hiljada života i protjerao oko dva miliona ljudi iz njihovih domova. Iza nje su ostale generacije čija je mladost potrošena u izolaciji, sankcijama, siromaštvu i hiperinflaciji. Danas ti isti autoriteti žele da objasne i zašto su ginuli naši preci.

Posebna je ironija što se sve ovo događa u završnici evropske odiseje Crne Gore. U julu 2026. godine Crna Gora je imala 18 privremeno zatvorenih pregovaračkih poglavlja i status predvodnice procesa proširenja Evropske unije. Na papiru smo, dakle, bliži Evropi nego ikada. U političkoj imaginaciji, međutim, vlast nas vraća u 19. vijek. Ima li većeg oksimorona od toga da Crna Gora postaje dio civilizacijskog prostora zasnovanog na kritičkom mišljenju, sekularnim institucijama, individualnim pravima i odgovornosti, dok se unutar nje konsoliduje ideologija koja predstavlja direktan antipod tim vrijednostima?

Zbog toga se mora jasno, bez straha i bez diplomatskih eufemizama reći: Vučji do nije mit. Vučji do nije tuđa fusnota. To je pobjeda ljudi koji nijesu pristali da budu tuđa metla i lopata. Oni koji su tamo pali više ne mogu da se odbrane od lažnih biografija koje im danas pišu. Zato ih moramo odbraniti mi. Upravo je takva vrsta civilizacijske dužnosti odraz evropeizma. Jer narod koji dopusti da mu drugi prepišu prošlost, uskoro će gledati kako mu ti isti brišu budućnost. Sve smo to već vidjeli, i sve smo to već doživjeli. I, zato - No pasaran!