Vesna Bratić: Politička scena u Crnoj Gori je bluz mutne vode

Postoje ljudi čiji vas politički mandat ne ostavlja ravnodušnim, ali postoje i oni rijetki čiji karakter postane mjera vrijednosti u vremenu kada je sve na rasprodaji. Naša Hercegovka, profesorka Vesna Bratić, u surovoj političkoj areni Crne Gore nije bila samo ministarka – ona se potvrdila kao najautentičniji politički srpski glas u Crnoj Gori koji se mogao čuti u ovome vijeku. U društvu naučenom na savijanje kičme, preletače i političarsko kalkulantstvo, Vesna je pokazala kako se beskompromisno i sa ponosom nosi breme sopstvenog imena, porijekla i tradicionalnog hercegovačkog etosa.

Danas, kada je izložena medijskim hajkama i montiranim, kafkijanskim procesima, postaje sve jasnije da se njoj ne sudi zbog funkcije koju je obavljala, već zbog odbijanja da kapitulira pred sistemima koji decenijama poništavaju srpski identitet. Za mnoge od nas, ona je upravo to – mjerna jedinica srpskog dostojanstva, nepokolebljivosti i prkosa.

U iskrenom, britkom i duboko ličnom razgovoru, ekskluzivno za „Slobodnu Hercegovinu”, Vesna Bratić otvoreno govori o golgoti kroz koju prolazi, licemjerju aktuelne političke scene, stanju u srpskoj intelektualnoj eliti, ali i o onoj neraskidivoj niti koja spaja Hercegovinu i Crnu Goru kroz vijekove.

Bili ste na čelu megaministarstva koje je obuhvatalo prosvjetu, kulturu, nauku i sport u jednom od najturbulentnijih perioda novije istorije Crne Gore. Kada danas podvučete crtu, šta smatrate svojim najvećim uspjehom, a šta Vam je ostalo kao neostvaren cilj?

U pravu ste kada period formiranja 42. Vlade nazivate jednim od najturbulentnijih u novijoj istoriji Crne Gore. Megaministarstvo – zvalo se Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta – pokrivalo je četiri upravne oblasti, po mom mišljenju najvažnije za (o)zdravlje(nje) društva. Mnogo toga što sadašnja Vlada predstavlja svojim uspjesima u oblastima koje sam pokrivala u stvari je dobilo konture u vrijeme kada sam ja bila na čelu ministarstva. Najvećim uspjehom smatram to što, hvala Bogu, nisam krala niti se ugrađivala u tendere ili uzimala procente. Uspjeh je, recimo, licenciranje Pravoslavne gimnazije Sveti Sava koja već pokazuje zapažene rezultate. Neostvareno je sve ostalo. Neostvarena je pravda kojoj se narod nadao. Sve ono za šta smo se na riječima svi borili, a ispostavilo se da je većini jedini cilj – ministarska ili neka druga fotelja.

Pomenuli ste da megaministarstvo „nije smjelo” da bude povjereno nekom ko se ne stidi što pripada srpskom narodu. Možete li to konkretizovati?

Reći ću ovdje ono što je najvažnije kada je u pitanju moj rad i (mal)tretman kojem sam u kontinuitetu izložena: prećutni je konsenzus, što je sada vrlo lako primjetiti, da se „ne dira” u „tekovine” Ranka Krivokapića (ideološkog „oca” politike koju je preuzeo DPS). Promjene o kojima se govorilo trebalo je da budu suštinske, da se tiču korijenskih izmjena jednog duboko i bespovratno trulog sistema. Danas, skoro šest godina nakon „pobjede”, skoro ništa se nije suštinski promijenilo. Naravno, „ispravljena” je „greška” i u identitetskim ministarstvima su sada ljudi koji nastavljaju po tragu starog režima. Da ne bi bili pod baražnom vatrom „tzv.” mejnstrim medija (u stvari je riječ o dvijema stranama iste medalje) i zadržali lukrativne pozicije, ministri uglavnom papagajski (i) neukusno ponavljaju šta su sve „čekirali” na ovom podugom putu za Jevropu, putuju, sastaju se, rukuju i fotografišu i „mjere” kolika „doza” i kog „patriotizma” je potrebna u prvoj godini upravljanja, a koja i kakva u predizbornoj. Najveće licemjerje, ili, po njima, valjda pragmatizam pokazuje se oko tema koje su bolne, ratne. Pogledajte, recimo, sastav(e) delegacija koje se u ime Vlade šalju na mjesta stradanja. Za svakoga pomalo i za svakoga ponešto. Indikativan je primjer delegacije Vlade koja se ove godine pojavila u Srebrenici – ovog puta su to isključivo pripadnici/e bošnjačkog naroda. Zašto je tako u predizbornoj godini, dok je prve godine delegacija bila „miješana”, nije teško zaključiti.

Vaš mandat pratili su snažni otpori dijela opozicije, medija i nevladinog sektora. Sa ove vremenske distance, kako objašnjavate toliki otpor Vašem radu? Da li je riječ bila prije svega o ideološkim razlikama ili otporu promjenama koje ste pokušali da sprovedete?

Okamovom oštricom se najlakše odgovara na sva naizgled komplikovana pitanja. Izložena sam besprizornim napadima svih vrsta jer ne pristajem da „prodam vjeru za večeru” u smislu u kojem se to danas radi. Godinama se ovdje politički „jaše” na „ideologijama” – u stvari, sve je vrlo prosto i za ovih 6 godina postalo je vidljivo svima koji žele da vide. Radi se o prekompoziciji nekih ljudi i nekih interesa i o sposobnosti da se pliva u mutnoj vodi. Politička scena u Crnoj Gori je bluz mutne vode. Sve što je moglo da ispuza sa dna i iz mulja, ispuzalo je. Postoje različita gledišta o tome kako sada voditi politiku. Najveće pitanje za srpsku stranu političkog spektra danas jeste: „da li tiha voda brijeg roni”?

Tokom mandata stekli ste reputaciju jedne od najodlučnijih ličnosti na političkoj sceni Crne Gore. Kako danas gledate na činjenicu da ste, kao profesorka književnosti i žena, ušli u sukob sa sistemom od kojeg su mnogi iskusni političari zazirali?

Mene je, kao profesora, kao ljudsko biće, kao pravoslavnu hrišćanku sramota da varam i lažem, najprije sebe pa druge. Posmatrala sam i druge aktere „promjena” kroz sebe, “against my better judgement”, što bi rekli Englezi i Amerikanci. Nije prvi put da kažem da ketmanstvo kakvo postoji na crnogorskoj političkoj sceni, naročito u „tzv.” građanskom spektru nije nešto što ne može da se radi, što nisam mogla bolje od svih ostalih da sam htjela. Smatram da ovo nije jedina arena i jedino sudilište na kojem pokazujemo od čega smo. Ne želim to da mijenjam ni za kakve sinekure, privilegije, bespotrebna šetanja po kontinentima i fotografije za spomenare.

Kada danas pogledate kroz šta ste sve prošli – od medijskih napada i prijetnji do sudskih postupaka – da li ste se ikada zapitali da li je sve to vrijedilo? Kajete li se što ste prihvatili ministarsku funkciju?

Nije trebalo da prihvatim ministarsku funkciju, ne zato što nisam sposobna za nju već zato što oni s kojima sam bila u Vladi nisu zaista dijelili vrijednosti o kojima su govorili na sva zvona (i i dalje govore). Žao mi je što sam porodicu izložila neprijatnostima i inženjerisanoj mržnji. Ta mržnja je nastala hibridnim djelovanjem paraslužbi, tzv. „duboke države” čiji su interesi za trenutak poljuljani, „nevladinih (DPS) organizacija” i medija. U toku je montirani tužilački proces, tako da ja još prolazim sve kao u vrijeme kandidature, za mandata i poslije mandata.

Protiv Vas je pokrenut sudski postupak zbog smjena direktora u prosvjeti. U kojoj je fazi taj proces danas i šta Vam je to iskustvo pokazalo o stanju pravosuđa i institucija u Crnoj Gori?

Bezbjednosni, tužilački i sudski aparat nisu prošli „lustraciju”. Zbog toga smo i imali moje spektakularno hapšenje – trebalo je da poslužim kao primjer svima (a ja ne vjerujem da više ima ikoga, ako ga je uopšte i bilo) ko bi se trudio da mijenja loše prakse. To će biti prvo očigledno političko hapšenje poslije Golog otoka u Crnoj Gori. Samo su za golootočane nalažene bizarnije krivice. Trebalo je i da me unize pred sobom, pred studentima, prijateljima.

A sama faza postupka danas?

Ne sumnjam uopšte da će se nastaviti s ovim montiranim kafkijanskim procesom čiji cilj je da se svako slobodnomisleći eliminiše iz trke za bilo kakvu poziciju. I, naravno, da mi se život što više zagorča. Upravo kada sam pravosnažno oslobođena u parničnom postupku koji je medijski potpirivan kao da se radi o Pablu Eskobaru, pokrenut je krivični s krajnje bizarnim rješenjem za lišavanje slobode od koga se, sada, valjda, pravi optužnica, jednako bizarna.

Nova lica u bezbjednosno-tužilačkom sektoru su, na vlastitu sramotu, pokušala da se „čekiraju” kod EU partnera preko mojih leđa, kukavički, podlo i bijedno podmećući navodno nezakonite smjene 8 i nesmjenjivanje 40 direktora pod zloupotrebu službenog položaja. Slučajevi očigledne korupcije starih i novih, ostaju, međutim neprocesuirani. Nego, i Sanader je ispunjavao sve što su mu tražili partneri, ali prava korupcija je, ipak, sankcionisana. To čeka i crnogorske sanaderčiće.

Kako danas ocjenjujete rad 42. Vlade Zdravka Krivokapića? Da li je mogla učiniti više na demontaži nasljeđa prethodnog režima ili su presudile unutrašnje opstrukcije i političko neiskustvo?

Donedavno je, prilično subjektivno, ocjena bila pozitivna, ali nakon novih saznanja, naročito nakon onog besprizornog hapšenja, mnogo toga mi je jasnije. Iako su ovo „Igre prestola” s Temua, ovo je matriks u kojem se nažalost budimo i sve sam više svjesna da je i Krivokapićeva Vlada bila dio tih igara i tog matriksa. LJudi nevelikih sposobnosti, obrnuto proporcionalnih znanju i ambicijama sve više dolaze do izražaja. Tada je to počelo. U stvari, takvi se traže jer koliko god se potencira obnovljena crnogorska nezavisnost, svima je jasno da donosioci najvažnijih odluka ne sjede u izvršnoj vlasti. Zašto je to do ovolike mjere tako, da li postoji više prostora za makar malo više istinske samostalnosti, to će ostati otvoreno pitanje.