Strateški dijalog SAD–Srbija: realni efekti ili propaganda?

Srbija je, nakon više neuspješnih pokušaja približavanja, uspjela da pokrene strateški dijalog sa SAD. Koliko će to donijeti konkretne koristi i kako će uticati na spoljnu politiku?

Tokom čitave prošle godine trajali su neuspješni pokušaji Beograda da ostvari bliži kontakt sa američkom administracijom. Fijasko srpske spoljne politike – kako je tada opisivan – pretvorio se proteklih dana u trijumfalne ocjene režimskih medija da je riječ o statusu Srbije koji „nije imala ni bivša Jugoslavija“. Vlast je očigledno zadovoljna zbog strateškog dijaloga koji je organizovan u američkom Stejt departmentu, ali je svakako rano govoriti o krajnjim dometima.

Skeptici navode da je tu riječ samo o skromnim memorandumima o razumijevanju i da je nepoznato da li će Vašington u okviru tog partnerstva zapravo ponovo aktuelizovati Vašingtonski sporazum iz 2020. Podsjećamo da se u tom dokumentu, između ostalog, govori o diverzifikaciji izvora energije, zabrani 5G-opreme nepouzdanih dobavljača, kao i o moratorijumu na kampanju za povlačenje priznanja Kosova.

Medijski izvještaji o toku strateškog dijaloga navode sporazume o energetskoj bezbjednosti, obrazovanju i visokim tehnologijama. Prvom tačkom obuhvaćena je izgradnja hidroelektrane Đerdap 3 i gasnog konektora sa Grčkom, drugom proširenje programa Fulbrajt stipendija, a potpisan je i sporazum sa srpskim Telekomom. Ključni motiv je prije svega energetska diverzifikacija, što znači manju zavisnost od Rusije.

Kada je riječ o saradnji sa srpskim telekomunikacionim monopolistom, tu je riječ o izgradnji 5G mreže u koju bi se, umjesto kineske kompanije Huavei, uključile američke firme. Duh Vašingtonskog sporazuma je, dakle, još živ – i sada ostaje da se vidi kako će na to reagovati „čelični prijatelji“ u Pekingu i Moskvi.

U reakcijama na taj događaj ističe se da se može reći kako vlast može biti zadovoljna dobijanjem tog statusa – i da je to, s druge strane, neobičan poklon Aleksandru Vučiću uoči izbora. Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić primjećuje da je „zajednička nit koja povezuje skidanje sankcija Miloradu Dodiku i dobijanje strateškog dijaloga prije svega energetika“: „To je potpuno u skladu sa Trampovim biznis shvatanjem diplomatije.

Kada ostvari neke poslovne aranžmane, on je spreman i na politički dijalog, a to u krajnjem zbiru znači dalje udaljavanje Rusije i Kine sa Zapadnog Balkana. Tako da se ovo ne može mjeriti nekim standardnim mjerilima diplomatskog uspjeha, nego parametrima američkih investicija i profita“, ocjenjuje Jakšić za DW.

Sasvim je sigurno da se taj dijalog mnogo više koristi u propagandne svrhe nego što je njegov realni efekat, smatra Duško Lopandić, bivši diplomata i potpredsjednik stranke Srbija Centra (SRCE). „U tom energetskom dijelu postoji jedna logika američkog pristupa, tu je, recimo, primjer sudbina Naftne industrije Srbije (NIS), i ona nema nikakve veze s ovim propagandnim aspektima.

Vlast inače pokušava da svako Vučićevo putovanje u inostranstvo i svaku fotografiju koja je tamo nastala iskoristi za propagandu preko čitave mašinerije tabloida. S jedne strane je dobro da Srbija ima poboljšanu saradnju sa Amerikom, ali s druge strane nije dobro da se to zloupotrebljava u svrhu kampanje“, napominje Lopandić za DW.

Politika balansiranja između Pekinga, Moskve, Brisela i Vašingtona za sada se odvija sa manje ili više uspjeha, ali se i tu postavlja pitanje limita takve politike, naročito nakon početka strateškog dijaloga sa SAD. Zapadne prijestonice nijesu propustile da primijete da je posljednjih godina Kina postala najveći snabdjevač oružjem Srbije i, kako naglašava Boško Jakšić, „to sigurno ne nailazi na simpatije u Vašingtonu“.

„U takvom balansiranju uvijek se prave neke greške u koracima i samo je pitanje cijene takvih grešaka. Možda to u trenutku kada se radi na projektu Đerdap 3 djeluje manje važno za američku stranu, ali vjerujem da će u nekom trenutku i to pitanje doći na dnevni red, kao što je aktivirano i pitanje ruskog gasa. Mi smo u vremenu kada nema nesvrstanih i izigravanja neutralnosti. Svaki veliki igrač traži dokaze privrženosti, a to posebno važi za Trampa koji, kada nešto zatraži, on će na tome i insistirati“, skreće pažnju naš sagovornik.

Ako se još jednom vratimo na pomenuti Vašingtonski sporazum, Duško Lopandić naglašava da je i tamo „bilo raznih obećanja o američkim investicijama u Srbiju, koja se kasnije nijesu realizovala“. „Srbija se zatim obavezala da kupuje izvjesnu količinu gasa od Amerike i pitanje je kako će Srbija pokriti te troškove.

To je taj jedan transakcioni odnos na kojem insistira Amerika i tu bi trebalo biti oprezan. Vi dobijate neke obaveze, a s druge strane imate previsoke carine na izvoz srpske robe u SAD. Ili, recimo, pitanje litijuma koje se pojavljuje i u ovom dijalogu, a koje je posebno osjetljivo u srpskom društvu“, upozorava Lopandić.

Kao jedan od motiva približavanja američkoj administraciji navodi se i potreba srpskih vlasti da se približe onim centrima moći koji nijesu toliko zabrinuti zbog unutrašnjih prilika u Srbiji. Udvaranje Trampu intenzivirano je nakon sve glasnijih kritika koje su stizale iz Evropske unije na račun sve veće represije u Srbiji.

Stoga je ministar spoljnih poslova Marko Đurić u Vašingtonu, uoči početka dijaloga, pjevao pjesmu koja godi Trampu: studentski pokret predstavio je kao ekstremističku organizaciju koja sprovodi političko nasilje i širio narativ o obojenoj revoluciji.

To jeste muzika za Trampove uši, koji je Antifu proglasio domaćom terorističkom organizacijom. „Aleksandar Vučić, naravno, želi opstanak na vlasti – i kod Trampa je pronašao neku vrstu utočišta: biznis umjesto insistiranja na demokratiji i vladavini prava“, napominje Boško Jakšić i kaže da je „njemu to daleko probitačnije od EU, koja stalno nešto zanovijeta i traži slobodne institucije i nezavisne medije“.

„Očigledno je da je komunikacija režima s onim silama koje ne zanima unutrašnje stanje u Srbiji daleko lakša“, smatra Duško Lopandić i dodaje da „glavni spoljnopolitički problem Srbije i dalje ostaje neuspjeh u evropskim integracijama, kao i neuspjeh u popravljanju susjedskih odnosa“.

Podrška Vašingtona, i to na veoma visokom nivou, nedavno ipak nije mnogo pomogla režimu Viktora Orbana u Mađarskoj. Boško Jakšić napominje da će se „u Srbiji vidjeti koliko će ova vrsta američke podrške nešto značiti tek poslije izbora: da li Srbija ima snage da uradi ono što su uradili Mađari, uprkos jednoj nediplomatskoj podršci Amerike, i da li neka, možda i otvorenija podrška Trampa Vučiću, može biti i kontraproduktivna?“