Trinaesti jul: Praznik ili politička konfuzija?

Andrija Mandić slavi i državnost koja je potvrđena na Berlinskom kongresu, kao i odluke tzv. Podgoričke skupštine koja je tu državnost ukinula. Ova situacija dovodi u pitanje suštinu praznika. Depeesovci, koji sada drže banak o antifašizmu, zaboravljaju da je njihova ideologija više povezana sa Dragoljubom Mihailovićem nego sa Vukašinom Markovićem.

Ove godine, na Trinaesti jul, osjećam se razočarano jer mi država nije pružila motiv za radovanje. Sjećam se svog profesora Istorije i onog trenutka kada je Crna Gora prvi put ustala za slobodu. Nažalost, taj datum je postao simbol poslednje efikasne crnogorske pobune protiv nepodnošljive diktature.

Uprkos tome, prošlog petka sam se obradovala kada sam saznala da su Sonja Tomović-Šundić, Nikola Vukčević, Snežana Dragićević i Snežana Vuksanović dobili Trinaestojulsku nagradu. Ova nagrada je simbolika koja je zaslužila da bude vraćena, iako je država prošle godine iz formalnih razloga nije prepoznala.

Međutim, radost mi je splasnula kada sam saznala da je predsjednik državnog parlamenta, Andrija Mandić, uručio nagradu. Njegove riječi i mjesto primopredaje ukazuju na nedostatak poštovanja prema dobitnicima i nagradi. Mandićeva potreba da izbjegne suštinu i pravdu u vezi sa nagradom dodatno je otežala situaciju.

Osim toga, Mandić se godinama izdvaja i ne priznaje ulogu komunista u organizaciji ustanka. Njegovi komentari o ustanku i antifašizmu su često iskrivljeni i neodgovarajući. Sjećam se riječi Milovana Đilasa koji je predvodio sastanak o ustanku i njegov poziv na borbu protiv okupatora.

Na kraju, Mandićevo slavlje državnosti Crne Gore iz 1878. godine, koja je potvrđena na Berlinskom kongresu, u kontrastu je s odlukama Podgoričke skupštine koja je tu državnost ukinula. Ova politička konfuzija dovodi do pitanja o pravim nasljednicima crnogorskih ustanika.