Papović o Andriji Mandiću i 13. julu: Krivotvorenje istorije

Demokratska partija socijalista (DPS) dostavila je autorski tekst njenog člana, istoričara Dragutina Papovića - "Andrija Mandić i 13. jul". U tekstu se analizira Mandićeva uloga i njegovo previranje na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul.

Od kad je postao protivustavni i nezakoniti predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda Andrija Mandić muku muči kako da čestita i pohvali ustanak 13. jula 1941. a da ne pomene i pohvali njegovog organizatora, Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). Prošle godine je izjavio da su: „Velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Ove godine je naveo da su ustanak podigli „oni za koje je do tada, u Kraljevini Jugoslaviji, bilo nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto“, odnosno naši „djedovi i bake“.

Gotovo istovremeno je Mandićev gradonačelnik u Nikšiću Marko Kovačević pojasnio da je ustanak „bio odgovor na Petrovdansku skupštinu“. Po Mandićevom mišljenju, uz Kovačevićevu asistenciju, ispalo je da su djedovi i bake, koji prije toga nijesu mogli sjesti za isti sto, čim su 12. jula na portalima pročitali da je Petrovdanski sabor završen, otišli na društvene mreže, povezali se u svim krajevima Crne Gore, nabavili oružje, organizovali ustaničke čete i napali italijanske granizone do jutra 13. jula.

U tekstu se naglašava da je ustanak organizovala KPJ preko Pokrajinskog komiteta (PK) za Crnu Goru, Boku i Sandžak, a da su članovi PK usvojili odluku o mobilizaciji protiv okupatora. Trinaestojulski ustanak je rezultat organizovane borbe, a ne improvizacije, kako to Mandić sugeriše. KPJ je do početka jula imala 285 oružanih grupa sa oko 6.200 boraca i prikupila značajne količine oružja.

Mandić je u čestitki istakao učešće majora Kraljevine Jugoslavije Jakova Kusovca u ustanku, ali je Papović ukazao na prevratničku ulogu Kusovca i njegov prelaz na stranu okupatora. Mandić zapravo poručuje da su ustanak organizovali kraljevski oficiri iz četničkog pokreta, dok su komunisti preuzeli njihov ustanak i izbrisali ih iz istorije.

Papović naglašava da Mandićeve tvrdnje o ustanku i njegovoj povezanosti sa četničkim pokretom predstavljaju brutalno krivotvorenje istorije. Vojska Kraljevine Jugoslavije je kapitulirala i njeni oficiri nisu učestvovali u organizaciji ustanka. Mandić pokušava da prikaže kako je četnički pokret postojao već u vrijeme ustanka, što je grubo netačno.

Sa druge strane, četnici su tokom rata osuđivali ustanak i sarađivali sa okupatorom, što dodatno ukazuje na to da su bili protiv ustanka. Ustanak je isključivo političko i ratno nasljeđe antifašističkih komunista i partizana, a cilj je bio borba protiv fašističkog okupatora.

Na kraju, Papović ističe da Mandić ne može imati nikakvu povezanost sa 13. julom 1878. i 1941. godine, te da je njegovo krivotvorenje istorije providno i plitko. Mandić se, kako se navodi, ne može smatrati antifašistom niti državnikom Crne Gore, a njegova politika ima za cilj ostvarenje bjelaško-četničke ideologije.