Kupus, laži i video trake

Čovjek u svom sunovratu u moralnom poniranju ne poznaje granice, i brzina njegovog pada se može samo ubrzati, ne i usporiti i zaustaviti. Zato se ne čudite kada za sljedeći 21. maj ili 13. jul vidite kako sa stubova rasvjete u Zeti vise Vučićevi portreti. I možda je baš zato taj list kupusa postao mnogo više od hrane, postao je politička dijagnoza.

13. jul je datum kada se u Crnoj Gori ne bi smjelo govoriti tiho. To nije samo praznik. To je podsjetnik da je jedna mala zemlja odlučila da ustane protiv najvećeg zla koje je Evropa tada poznavala. I to sama. I jedina u tom trenutku. Jer nije bitna sila protiv koje se boriš već je bitno ono za šta se boriš. Hiljade ljudi koji su bez pogovora, sa pjesmom na ustima, uzeli puške i krenuli u ustanak, nijesu razmišljale o funkcijama, privilegijama, ministarskim foteljama ili ko će kome biti politički pokrovitelj. Razmišljali su samo o tome da postoje stvari koje nemaju cijenu. Obraz i čast nisu imale nikada.

Zato je zanimljivo kako istorija ponekad zna da bude okrutna. Nekad joj ne trebaju ni knjige ni dokumenti. Dovoljan je jedan kadar. Kadar u koji stane sve u par sekundi. I nasljeđe, i zahvalnost precima, i odgovornost prema nasljednicima, i ništa od toga. Sunovrat i stid.

Kruži ovih dana mrežama snimak u kojem Aleksandar Vučić nudi Milana Kneževića kupusom pred desetinama kamera i mikrofona. Snimak je postao viralan jer predstavlja sve ono što jeste Vučić kao tutor i potonji autokrata balkanski i sve ono što jeste Knežević kao poslušnik. Iz snimka prosto izbija neprijatnost, stid i čemer u kojem se Knežević našao, on zna da sijaset tih kamera nije tu slučajno, on zna da su tu da zabilježe njegovo poniženje, a superiornost vođe.

Vučić sve snima upravo iz razloga što hoće svima da stavi do znanja da postoji on koji je šef i svi drugi koji su poslušnici, otirači i sužnji. Ali politika je čudna stvar. U njoj simboli često govore više od govora. A simbol kaže da je čovjek koji je godinama gradio imidž velikog Srbina, nepokolebljivog borca, zaštitnika nacionalnog ponosa i dostojanstva, završio u ulozi političkog pionira kojeg javno tetoše kao dijete.

Ironija istorije ponekad zna biti brutalna. Ljudi su ginuli da sačuvaju dostojanstvo. Njihovi potomci ga danas gube po tarifama kojima se nekada dostojanstvo nije vagalo. Poniženje je u odnosu koji taj kadar simbolizuje. U činjenici da se jedan čovjek ponaša kao politički tutor, a drugi kao da mu je dovoljno da bude pomilovan po glavi i nagrađen komadićem pažnje.

Možda baš zato 13. jul nije samo datum za polaganje vijenaca i držanje govora. To je dan kada bi svaki potomak partizana trebalo da se zapita ne nosi li prezime svojih predaka samo u ličnoj karti ili i u vrijednostima koje su oni branili. Jer ljudi koji su ustali protiv okupatora teško da su mogli zamisliti da će osamdeset i kusur godina kasnije neko od njihovih političkih nasljednika svoju političku težinu mjeriti količinom pažnje i mrvica sa stola koje dobije od autokrate iz susjedstva.