Pitanje jezika u Ustavima Crne Gore i Srbije

Pitanje jezika u Ustavima Crne Gore i Srbije uređeno je na različit način, što odražava i različite ustavne koncepte zaštite jezičkih prava i identiteta. Prema članu 13 Ustava Crne Gore, službeni jezik je crnogorski, dok su u službenoj upotrebi i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Ustav tako jasno pravi razliku između službenog jezika države i jezika u službenoj upotrebi, pri čemu sva četiri navedena jezika uživaju ustavnu zaštitu.

Nasuprot tome, član 10 Ustava Srbije propisuje da su u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo, dok se službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom. Za razliku od Crne Gore, Ustav Srbije ne navodi koji su to drugi jezici, već njihovu upotrebu prepušta posebnim zakonima, prvenstveno u sredinama u kojima žive nacionalne manjine.

Šta znači službeni jezik, a šta jezik u službenoj upotrebi? Pojmovi službeni jezik i jezik u službenoj upotrebi nisu isto, iako se pravni stručnjaci spore u čemu je razlika. Službeni jezik predstavlja osnovni jezik države. Na njemu se donose zakoni, objavljuju službeni akti, vode sjednice najviših državnih organa i obavlja najveći dio rada državne uprave. Jezik u službenoj upotrebi znači da taj jezik uživa ustavnu zaštitu, građani imaju pravo da taj jezik koriste u komunikaciji sa državnim organima, sudovima, lokalnom samoupravom i drugim institucijama, kao i da dobijaju službena dokumenta na tom jeziku kada su za to ispunjeni ustavni i zakonski uslovi. Dakle, iako nije službeni jezik države, njegova upotreba u javnim poslovima uživa pravnu i ustavnu zaštitu.

Upravo je tu najveća razlika između dva ustava. Crna Gora već u Ustavu garantuje službenu upotrebu srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika, dok Srbija pravo na službenu upotrebu drugih jezika priznaje kroz zakone, a ne neposredno kroz ustavnu odredbu. Razlika u ustavnoj zaštiti Crnogorsko rješenje pruža viši stepen ustavne zaštite jer su jezici u službenoj upotrebi izričito navedeni u najvišem pravnom aktu države. Njihov status ne može se mijenjati običnim zakonom. U Srbiji je ustavna zaštita uža. Ustav garantuje samo srpski jezik i ćiriličko pismo, dok obim i način službene upotrebe drugih jezika zavise od zakonskih rješenja koja može mijenjati Narodna skupština.

Promjena ustavne odredbe u Crnoj Gori Kada je riječ o promjeni odredbe o jeziku u Ustavu Crne Gore, riječ je o jednoj od najzaštićenijih ustavnih normi. Nakon što Skupština dvotrećinskom većinom usvoji prijedlog za promjenu, izmjene koje se odnose na službeni jezik moraju biti potvrđene i na državnom referendumu tropetinskom većinom svih birača. Predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević predložio je da se upravo taj dio procedure izmijeni, odnosno da se dopune koje se odnose na jezik usvajaju isključivo dvotrećinskom većinom u Skupštini, bez obaveze potvrđivanja na referendumu. Zbog toga pokretanje procedure za promjenu Ustava ne znači da će bilo koji jezik biti izbrisan ili dodat u Ustav, već predstavlja tek prvi korak u postupku čiji je završetak moguć samo uz ispunjavanje veoma zahtjevnih ustavnih uslova.

Jezik u obrazovnom sistemu Crne Gore Pitanje jezika u obrazovnom sistemu Crne Gore riješeno je kompromisnim modelom. Nastavni predmet nosi naziv „Crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost“, čime su obuhvaćeni svi jezici koji su prema Ustavu u službenoj upotrebi. Ovo rješenje uvedeno je s ciljem uvažavanja jezičke raznolikosti i očuvanja prava svih jezičkih zajednica u crnogorskom obrazovnom sistemu.