Ko je vjera, a ko nevjera? – pitanje je sad!

U političkim kulorima ovih dana, predstavnici Evropske unije, predvođeni gospodinom Satlerom, nastoje da ubijede poslanike DPC-a da prihvate ustavne promjene, čime bi Crna Gora postala bliža Evropskoj uniji. Satler je uspio da nagovori predstavnike parlamentarne većine, posebno Splažića i Mandića, da prihvate uvjete Milovih kadrova. Međutim, nije se isto toliko potrudilo da pridobije drugu stranu da prihvati prijedlog o statusu srpskog jezika, koji je inicirao DNP Milana Kneževića.

Na ovu temu, izgleda da u parlamentarnu većinu nisu ozbiljno reagovali ni Miloš i Andrija, kojima je put ka EU očigledno važniji od izjašnjavanja građana na posljednjem popisu. Fudbalskim rječnikom rečeno, rezultat između Mila, Splažića i Andrije u četvrtfinalu puta ka EU je 1:0, a vjerovatno će tako ostati i nakon pauze za vodu.

Kako će narod reagovati, izgleda da trenutno nije važna političarima takozvane parlamentarne većine, koji se osjećaju pobjednicima jer će na glasovanju imati dvotrećinsku većinu. Možda će nakon poluvremena DNP na sakupljenu terenu izvesti igrače koji će brani srpski jezik, ali sumnjam da će na terenu biti usamljeni. Vidjećemo, ili bolje rečeno, dobićemo odgovor na pitanje koje je nedavno u parlamentu postavila jedna od poslanica PES-a: „Ko je vjera, a ko nevjera?“

Mnogi se sigurno sjećaju kultne dječje emisije „Neven“ i rečenice: „Pitam se, pitam…“, pa u tom stilu ostavljam pitanje – šta bi na sve ovo rekao blaženo počivši mitropolit Amfilohije? Podsjetimo, on nije bio protiv Evropske unije, ali je smatrao da u nju treba da uđemo sa svojim identitetom, tradicijom, kulturom i pismom, te da Evropi pokažemo gdje je bila prva štamparija, kojim su jezikom njezini glave govorili i pisali, i kako su sami isticali, bez ičijeg nagovora, da je to bio srpski jezik.

Zato želim da podsjetim na riječi Matije Bećkovića, izgovorene u kući našeg nobelovca Ive Andrića, koje je uputio na odru svog prijatelja Amfilohija: „Ipak si otišao u pravom trenutku“, misleći na sve ono što se nakon litiijskih promjena dešava u njegovoj Crnoj Gori. Da ostanem u stilu emisije „Neven“ i fudbalskog rječnika, na kraju skupštinske utakmice publika, odnosno narod, sama će procijeniti čije su „fore i fazoni“ ovoga puta bili uvjerljiviji – na kraće ili na duže staze.

U svakom slučaju, uloga VAR-a može biti presudna, ako ne za trenutni rezultat, onda vjerovatno za izvođenje izbornih penala. Čini mi se da se svi za njih već ozbiljno pripremaju, jer su, paralelno sa ovom političkom utakmicom, mudriji već počeli pripreme za ono što slijedi. Po svemu sudeći, prava utakmica počeće na jesen, biće iscrpljujuća i mnogi će tada sve karte baciti na svoje adute. Očigledno je da u publici neće biti mnogo lakovjernih, pa obećanja i bilbordi ovoga puta neće tako lako proći, mada se kod našeg naroda nikad ne zna.

Pogled preko ramena govori nam da smo se uvijek uzdali u pomoć nekog drugog, još od vremena lažnog cara Šćepana Malog. I umjesto da se u stilu Nevena i Timotija Bajforda „pitam se pitam“ ili šekspirskog „pitanje je sad“, podsjetiću se na najvećeg među Crnogorcima Njegoša i njegovih stihova: „Al’ se caru ne valja strašiti. Pod krunama ima strašljivaca, u prnjama ima viteze.” Ili je možda primjereniji onaj stih kojeg se nijesmo sjetili prilikom avgustovskih promjena, kada su nam drugi sastavljali vladu: „Ja se bojim i živ sam umro, da đavolja sila ne nadvlada, da slobode iskru ne ugasi.”