Mora li Crna Gora biti anitsrpska?

Znanje je konačno, a neznanje beskonačno. Samo Bog zna sve, a ljudsko znanje je stalno na putu, u znaku napretka i prekoračenja vlastitih granica, pa ponekad i mogućnosti. Koliko je čovjek u stanju da prekoračuje granicu – toliko je uspješan. Stav Sokratove ironije glasi: „Ja znam da ništa ne znam.“ Svakako, priznati neznanje, takođe je neki vid znanja.

Naime, u nekom komentaru na tekst autora ove kolumne objavljen 5. 7. ove godine, neko tvrdi kako Crnogorci i Crna Gora nemaju ničeg zajedničkog sa srpstvom i u tom kontekstu govori o Ilirima i Dukljanima itd. Ne znam. Svašta je moguće. Nakon uspostavljanja neprirodne granice 1878. brojna bratstva na zapadnoj strani Kneževine Crne Gore su tada podijeljena, pa nekim stanovnicima zbog Bismarckovog diktata čak i imanja nisu mogla ostati cjelovita. Po toj matrici je nastao i diktat Kominterne, kao i zaključak nelegalne, nelegitimne i nekcompetentne sjednice AVNOJ-a. Tom granicom je podijeljeno i bratstvo autora – Keselj(ević).

Apstrahujući tvrdnje i etiketiranje da autor hoće Crnu Goru da utopi u Vučićevu Srbiju i sl., neka bilo koji Crnogorac objasni kako je moguće da Keselj(evići) iz nikšićkog kraja i Keselji, odnosno Keselj(evići) iz bilećkog, nevesinjskog i sarajevskog kraja koji su tamo odselili prije 1878. moraju da budu druga nacija u odnosu na autora ove kolumne. Kako bratstvenici da budu dvije nacije? Takođe, pitanje za ljude sa dualnim identitetom: Kako autorovi rođaci iz Hercegovine da budu ono što su od pamti vijeka bili – da imaju obični identitet, a autor svoj identitet da podvostruči? Autor opet priznaje da ne zna, a ne hvali se neznanjem.

Ako nastavimo pretpostavkom da Crnogorci i Srbi nijesu istog porijekla, ako su narodi nesrodni, kao recimo Francuzi i Nijemci, kako se uopšte razumiju? S druge strane, iz te grupe ideologa, kada su se bavili utemeljenjem crnogorskog jezika, moglo se čuti da su Srbi „pokralji“ crnogorski jezik i nazvali ga srpskim. Pitanje je: Kako bilo koji narod može pokrasti jezik od sebi nesrodnog naroda, jer samo razumljivo je da nesrodan narod govori nesrodnim jezikom? Ovo nijesu retorička pitanja. Autor kolumne stvarno NE ZNA.

Iz istog korpusa ljudi sigurno stiže zaključak da autor kolumne tako piše „po nečijem nalogu“. Da autor piše po nalogu, to je, svakako, tačno. Piše po nalogu savjesti. Savjest dolazi od samo-svijesti, što je svijest o (sopstvenoj) svijesti; to je samo-određenje, samo-postavljanje, samo-identifikacija, odnosno određivanje sebe lično ili najkraće identitet. Samoodređenje se ne odnosi isključivo na individuu, jer čisto ja je zapravo mi, jer bez mi nema ni ja. To znači da svijet o sopstvenoj svijesti stičemo kao članovi ljudske, dakle, umske zajednice.

Prema tome, savjest kao samosvijest ili svijet o sopstvenoj svijesti uključuje saznajno-teorijsku i moralno-praktičnu komponentu. Još u starom svijetu Sokrat ljudski rod poučava „Vrlina je znanje“, a sa stanovišta Kantove etike dužnosti samoodređenje je prvi čin djelovanja, dok je kauzalna veza između pojedinca i zajednice smisao Kantovog samog kategorijskog imperativa. Dakle, u osnovi i saznanja i djelanja, i teorije i prakse je samosvijest ili kraće savjest. Tako i autor ove i prethodnih kolumni je pod diktatom savjesti, a dok sastavlja ove redove iza njega stoji debeli zid stare kamene kuće.

Interesantna je opaska jednog Crnogorca ili Srbina sa duplim identitetom koji veli kako je Crna Gora bila srpska do 1918, a tada je Srbija preuzela „monopol“ nad srpstvom. Sad autoru kolumne nije jasno kako elitni Srbi da zbog gubitka monopola prestanu biti Srbi ili kako uz srpsku komponentu dodaju drugu komponentu koja nije srpska, koja neutralise prenaglašeno – elitno srpstvo? Ideolozi dualnog identiteta odista imaju plemenite namjere i treba im vjerovati da žele da pomire suprotnosti. Međutim, njihov put osim što postavlja dvostruki identitet – nešto što je kontradiktorno – u tom svom iskrenom nastojanju otvaraju mogućnost novih bespuća.

Naime, u njihovim redovima može se čuti kako su Crnogorci i Srbi jedan narod sa dva imena i to je za tu školu mišljenja samo razumljivo. Za njih je, takođe, samo razumljivo i to da Crnogorac govori srpskim jezikom. Međutim, poslednji popis je evidentirao i Srbe koji govore crnogorskim jezikom. Ideolog dvostrukog identiteta bi taj fenomen, sigurno, teško ili nikako objasnio, ali sa stanovišta zdravog razuma, tu nema ništa čudno, jer kada postoji Crnogorac koji govori srpski, kakvo je to čudo biti Srbin koji govori crnogorski? Ideolog dvostrukog identiteta sigurno bi objasnio da je korjen osnivanja crnogorskog jezika radi razbijanja srpskog jezika. To je, svakako, tačno. Ali, i crnogorska nacija je utemeljena prvenstveno radi razbijanja, a ne radi podvostručavanja srpskog korpusa.

Ako su Srbi i Crnogorci dva imena za jedan narod, po toj analogiji srpski i crnogorski jezik je isti jezik sa dva imena, ako i samo ako se držimo te analogije. Takva bespuća se otvaraju kada se prihvati dvostruki identitet, i to sve je zasnovano na vrlo plitkim korjenima, a to su diktat Kominterne i druga sjednica AVNOJ-a. Dakle, ni vijek od tada još nije prošao. Nekada vrlo iskren pokušaj spajanja nespojivih puteva umije da napravi ne jedno, već više bespuća.