Crna Gora i Evropska unija: Francuska perspektiva o pristupanju

Kada sam u nedjelju, 31. maja 2026. godine, stigla u Podgoricu, uoči početka svog stažiranja u Centru za građansko obrazovanje (CGO), jedna stvar mi je odmah privukla pažnju: koliko je Evropska unija prisutna u političkom životu Crne Gore. U medijima, govorima političkih lidera, ali i svakodnevnim razgovorima, pristupanje EU je tema koja je svuda prisutna. U Podgorici je zastava EU dio pejzaža. Zajedno sa crnogorskim dvoglavim orlom vijori se na brojnim zgradama institucija, gotovo kao da je država već dio evropske porodice.

Kako su prolazili dani, taj utisak je postajao sve snažniji. Sjećam se taksiste koji me je dočekao na aerodromu. Dok smo se vozili kroz Glavni grad, sa velikim entuzijazmom govorio je o ulasku Crne Gore u Evropsku uniju – ne u kondicionom vremenu, već u budućem vremenu. Ne kao o mogućnosti, već kao o izvjesnoj budućnosti.

Crna Gora pregovara o članstvu u EU već duže od decenije i danas se smatra najnaprednijom državom kandidatom u procesu proširenja. U toj trci ka članstvu, Francuska, moja domovina, zauzima oprezniji stav. Ovakvo oklijevanje posebno je došlo do izražaja nakon velikih proširenja Evropske unije 2004. i 2007. godine, koja su u značajnoj mjeri preoblikovala EU. Cilj nije protivljenje proširenju, već insistiranje da ono bude praćeno dubljom integracijom evropskog projekta.

U slučaju Hrvatske, na primjer, Francuska je podržala njen pristupni proces, ali je istovremeno naglašavala važnost sprovođenja institucionalnih i pravosudnih reformi prije članstva. Ovaj pristup donio je Francuskoj reputaciju zemlje koja usporava proces proširenja, iako ona tvrdi da joj je osnovni cilj da spriječi „razvodnjavanje“ EU.

Ipak, u ovom dugom i zahtjevnom procesu često se zanemaruje jedan važan akter: javno mnjenje u državama članicama. Osim pregovora i zatvaranja pregovaračkih poglavlja, proširenje je prije svega politički projekat, koji moraju razumjeti i prihvatiti sami građani Unije.

Dok sam proučavala rezultate Standardnog Eurobarometra 105 (proljeće 2026), sprovedenog tokom marta i aprila u 27 država članica Evropske unije i nekoliko država kandidata, primijetila sam da je podrška proširenju upravo u Francuskoj najniža među svim članicama EU. Samo 35% ispitanika podržava dalje proširenje, dok mu se 54% protivi. Ovi podaci potvrđuju nelagodu koju proširenje EU i dalje izaziva u Francuskoj.

Mogla bih navesti uobičajena objašnjenja: strah od nekontrolisanih migracija, zabrinutost zbog korupcije ili kriminala koji se često povezuju sa državama kandidatima ili bojazan zbog finansijskog opterećenja za poreske obveznike. Mogla bih ta pitanja povezati sa ekonomskim, društvenim i političkim prilikama u Francuskoj. Međutim, smatram da bi se time zanemario jedan mnogo ozbiljniji problem.

Od dolaska u Crnu Goru prije dvije sedmice prisustvovala sam brojnim konferencijama, debatama i sastancima na kojima je proširenje EU u središtu diskusija. Samo je jedna osoba otvoreno ukazala na pitanje načina na koji su građani država članica informisani - ili, preciznije, nedovoljno informisani - o napretku pristupnih pregovora. Bio je to poslanik iz Moldavije, koji je govorio na skupu parlamentaraca, opozicionih političara i predstavnika civilnog društva sa Zapadnog Balkana. „Da li je proširenje Evropske unije postalo tabu tema u državama članicama?“, upitao je zabrinuto.

Ne znam da li je proširenje tabu tema u drugim državama Evrope. U Francuskoj se, međutim, o njemu prije ćuti nego što se raspravlja. Govori se o evropskoj odbrani, suverenitetu, migracijama i konkurentnosti. Raspravlja se čak i o budućnosti same Evropske unije. Ali o njenom proširenju? O napretku pristupnih pregovora? O reformama koje sprovode države kandidati? O pregovaračkim poglavljima koja se otvaraju ili zatvaraju? O kriterijumima koje moraju ispuniti prije članstva? Gotovo nikada.

Dok je francuski predsjednik Emanuel Makron 5. juna 2026. godine učestvovao na Samitu EU - Zapadni Balkan u Tivtu, ja sam prisustvovala devetom sastanku mreže Prijatelji Zapadnog Balkana, gdje sam, između ostalih, razgovarala sa Kristijanom Kastanjom, predsjednikom organizacije VoisinageS i savjetnikom za zagovaranje u udruženju Za Ukrajinu, za njihovu i našu slobodu! Njegov odgovor bio je nedvosmislen: „Proširenje EU u Francuskoj nije tema, ili čak kontratema u javnoj debati. A pro-srpski stav predsjednika Makrona ne doprinosi razjašnjavanju pitanja posvećenosti evropskim vrijednostima kod država kandidatkinja ili potencijalnih kandidatkinja.“

To je, makar, jasno… Nakon što je ukazao na ograničenu pažnju koju su francuske političke partije tokom kampanje za izbore za Evropski parlament 2024. godine posvetile proširenju EU, kritikovao je i medijsku tišinu kada je riječ o mogućem pristupanju Crne Gore: „Mediji ignorišu ovu temu. Nastaviće da je ignorišu što je duže moguće. Ali kada dođe do pristupanja Crne Gore - ako želimo da budemo optimisti - reakcije će biti negativne i preplaviće francuski medijski prostor.”

Ako su francuski građani danas slabo upoznati sa pristupnim procesom Crne Gore, kako će reagovati kada članstvo postane realna mogućnost? Za Kristijana Kastanju rizik je u tome što će pitanje proširenja iznenada dospjeti u središte javne debate kroz kontroverze, umjesto kroz informisanu raspravu, dok će nacionalne zabrinutosti zasijeniti suštinska pitanja koja prate ovaj proces pristupanja.

Za 22-godišnju Leoni, fizioterapeutkinju, pitanje proširenja EU nedavno se ponovo našlo u fokusu javne rasprave, prvenstveno zbog rata u Ukrajini i njegovog uticaja na ravnotežu snaga na evropskom kontinentu. „Mislim da je to trenutno veoma aktuelna tema zbog sukoba u Ukrajini“, objašnjava ona. Uz nju je Lazar, 22-godišnji student medicine, rođen u Srbiji, koji se sa deset godina preselio u Francusku, pa region Zapadnog Balkana poznaje i kroz sopstveno životno iskustvo.

Ni jedno od njih dvoje u trenutku razgovora nije znalo da se Crna Gora trenutno smatra najnaprednijom kandidatkinjom za članstvo u Evropskoj uniji. „Nijesam imala pojma, hvala na informaciji! Mislila sam da su najnaprednije zemlje Moldavija i Ukrajina […],“ Leoni to saznaje u toku razgovora. „Znao sam samo da je jedna od država kandidatkinja,“ jednako je iznenađen Lazar.

Kada je riječ o samom procesu proširenja, Lazar ima „prilično pozitivan“ stav, smatrajući da bi potencijalno proširenje EU moglo podstaći razmjenu i saradnju među državama - pod uslovom da se za to prethodno stvore odgovarajući uslovi. „Prije svega, donijelo bi intenzivniju ekonomsku saradnju, ali i veću kulturnu raznolikost. Osim toga, moglo bi EU dati veću političku težinu na međunarodnoj sceni. Proširenje bi, takođe, moglo podstaći nove političke i ekonomske reforme koje bi koristile i državama koje pristupaju i onima koje su još u procesu pristupanja, kao i njihovim građanima“, objašnjava on.

Kako je razgovor odmicao, njihovi stavovi se približavaju zajedničkom zapažanju – da francuska javnost ima fragmentarno i nedovoljno razvijeno razumijevanje Zapadnog Balkana. „U Francuskoj nijesmo dovoljno informisani o istoriji, političkom kontekstu, pa čak ni o kulturi tih zemalja“, kaže Leoni. Prema njenim riječima, region se često svodi ili na razgledničke slike namijenjene privlačenju turista ili na nasilne sukobe koji su obilježili prostor bivše Jugoslavije, bez stvarnog razumijevanja njegove raznolikosti i složene istorije.

Takvo nepoznavanje je, smatra ona, dodatno razumljivo jer je i sam pojam „Zapadni Balkan“ primarno politički termin koji EU koristi za države regiona koje su u procesu pristupanja Uniji, a ne oznaka za geografski ili kulturno homogenu cjelinu. „Mislim da oni [Francuzi] čak ni ne znaju šta znači Balkan,“ dodaje uz dozu ironije.

Lazar dijeli takav utisak, smatrajući da je znanje Francuza o regionu i dalje površno. „Francuzi možda znaju za Balkan i ponešto o ratovima 90-ih, ali uglavnom se na tome sve završava. Mnogi nijesu dovoljno upoznati ni sa političkom i ekonomskom situacijom u tim državama, niti sa njihovim bogatim kulturnim nasljeđem i izuzetnim prirodnim ljepotama,“ navodi on.

Za Leoni bi upravo moguće pristupanje Crne Gore moglo doprinijeti smanjenju te distance. Smatra da bi članstvo podstaklo razmjenu i probudilo veće interesovanje za zemlju koja je francuskoj javnosti još uvijek u velikoj mjeri nepoznata. „To bi moglo podstaći ljude da otkriju Crnu Goru, da u njoj rade, pokrenu biznise, razvijaju trgovinske i ekonomske veze sa tom zemljom […]“, ističe ona. Iz te perspektive, proširenje nije samo diplomatski proces - ono predstavlja i priliku za približavanje društava koja se i danas međusobno nedovoljno poznaju.

„Mislim da bi u Francuskoj trebalo razviti više komunikacionih kanala koji bi približili ove lijepe zemlje i pokazali zašto ih vrijedi upoznati “, zaključuje ona.

Šarlot je doktorandkinja francuske i komparativne književnosti. Raspravama o proširenju EU pristupa iz perspektive oblikovane akademskim istraživanjem, ali i ličnom radoznalošću o tome kako se o tim pitanjima govori ili ne govori u javnom prostoru njene zemlje. Prisjeća se da je za činjenicu da je Crna Gora najnaprednija kandidatkinja za članstvo u EU saznala u vrlo specifičnom trenutku - kada su evropskom javnom debatom dominirale rasprave o Ukrajini nakon ruske invazije u februaru 2022. godine.

„Da budemo iskreni, jedino što sam o Crnoj Gori znala prije nego što sam prije nekoliko mjeseci počela da istražujem ovu temu bili su navodi o problemima u oblasti slobode medija,“ odgovara na pitanje šta je tada znala o Crnoj Gori. Šarlot se osvrće i na bojazni koje prate rasprave o proširenju. Prema njenom mišljenju, dio francuske javnosti i dalje povezuje pristupanje novih država članica sa ekonomskim i socijalnim rizicima. „Mislim da mnogi proširenje povezuju sa dolaskom jeftinije radne snage ili sa dodatnim troškovima za domaće stanovništvo.“