Trampova tragedija: bogatstvo bez poštovanja

Iz određenog ugla moglo bi se učiniti da predsjednik Donald Tramp prolazi kroz težak mjesec. Upropastio je obnovu reflektujućeg bazena kod Linkolnovog memorijala, za šta je okrivio vandale, iako niko nije uspio da potvrdi njegove tvrdnje. Vrhovni sud odbacio je i njegov zahtjev za žalbu na građansku presudu od pet miliona dolara zbog klevete i seksualnog zlostavljanja književnice I Džin Kerol, kao i njegovu izvršnu uredbu kojom je pokušao da ukine pravo na državljanstvo po rođenju. U međuvremenu, rat sa Iranom i dalje traje.

Ipak, nakon što je u utorak objavljen Trampov obavezni finansijski izvještaj, pažnju su privukli naslovi da je predsjednik tokom 2025. ostvario više od 2,2 milijarde dolara prihoda – više nego tri puta u odnosu na godinu prije inauguracije. Možda, uprkos svemu, stvari idu baš onako kako je planirao. Kod Trampa se uvijek postavlja pitanje koliko je bogatstvo koje je stekao tokom drugog predsjedničkog mandata rezultat promišljene strategije, a koliko srećnog ishoda njegovog haotičnog, ali masovnog poslovnog pristupa.

Kada se pogledaju podaci iz finansijskog izvještaja, teško je zaboraviti da je prije nego što je postao predsjednik vodio niz neuspješnih poslova – čak šest njegovih kompanija završilo je u stečaju – ostavljajući utisak prilično lošeg biznismena. Često se ističe da bi Tramp zaradio više novca da je ogromno nasljedstvo koje je dobio od oca, Freda Trampa, jednostavno uložio u obični indeksni investicioni fond, nego što je ostvario kroz svoju prosječnu poslovnu karijeru. Ništa nije ukazivalo da će se to promijeniti. To je, naravno, bilo prije njegovog drugog predsjedničkog mandata.

Danas on i njegova djeca raspolažu ogromnim bogatstvom, a značajan dio tog novca, čini se, dolazi od onih koji imaju interes da se dodvore predsjedniku. Kako piše New York Times, veliki dio Trampovih prošlogodišnjih 2,2 milijarde dolara potiče od investicione firme povezane sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koja je kupila gotovo 50 odsto udjela u njegovoj kripto-kompaniji World Liberty Financial. Ta firma posluje u sektoru na koji Tramp, kao predsjednik, ima direktan politički i regulatorni uticaj.

Izvještaj takođe pokazuje manje, ali i dalje značajne prihode koje je Tramp ostvario kroz tužbe za klevetu i druge sudske postupke, uključujući nagodbe sa ABC-jem (16 miliona dolara), Metom (24,5 miliona dolara) i Paramountom (16 miliona dolara). Razumno je pretpostaviti da bi ove medijske i tehnološke kompanije bile spremnije da se bore na sudu da tužilac nije bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država sa ogromnim uticajem na njihove djelatnosti.

Sve to dovodi Trampa u neobičnu situaciju. S jedne strane, konačno je dobio ono za čim je cijelog života očajnički težio – nezamislivo bogatstvo. Ali cijena toga mogla je biti ono za čim je jednako čeznuo – opšte divljenje i aplauz. Taj odnos djeluje gotovo kao moralna pouka iz basne, ali upravo se u takvoj poziciji danas nalazi predsjednik SAD. Bogat je, ali mu se rugaju; finansijski uspješan, ako se gledaju prihodi, ali kao lider doživljava potpuni neuspjeh, sa rejtingom podrške od svega 39 odsto i ugledom toliko narušenim da je čak i Đorđa Meloni, nepopularna italijanska desničarska premijerka i nekadašnja bezrezervna Trampova saveznica, osjetila da može otvoreno da ga kritikuje.

Kao i kod većine sujetnih ličnosti, vjerovatno ga najviše pogađaju upravo sitni neuspjesi. Dok njegovi čuveni pregovarački uspjesi i dalje izostaju na Bliskom istoku, predsjednik se gotovo iscrpio pokušavajući da objasni zašto je reflektujući bazen kod Linkolnovog memorijala obrastao algama. To je možda mali i nevažan problem u odnosu na druga pitanja, ali simbolika je toliko loša i toliko očigledna – čak i onima koje Iran uopšte ne zanima – da je riječ o predsjedniku koji ne može da održi čistim ni državni bazen. Zbog toga je morao da izmišlja sve nove priče kako bi opravdao situaciju.

Slično je bilo i sa njegovim očekivano lošim upravljanjem manifestacijom pod nazivom Great American State Fair. Vjerovatno nikada nijeste ni čuli za taj događaj, iako se upravo održava na Nacionalnom trgu u Vašingtonu, a Bijela kuća ga je najavljivala kao šesnaestodnevni spektakl povodom 250. godišnjice Sjedinjenih Američkih Država, uz obećanje o „izložbi svjetske klase“. U stvarnosti, posjetioce su dočekali gotovo prazan prostor sa hranom, izložbe bez publike i televizijski doktor Oz koji se obraćao polupraznoj livadi, u ambijentu koji je djelovao sumnjivije čak i od neslavnog događaja inspirisanog Willy Wonka pričom u Glazgovu, koji je zbog svoje katastrofalne organizacije postao internet senzacija.

To je, naravno, Trampov obrnuti Mida dodir – sposobnost da gotovo sve čega se dotakne propadne, izuzev kripto-poslova njegove porodice. Kako mu podrška opada čak i u nekadašnjim najjačim uporištima, to vjerovatno razdire njegov ego, rastrzan između dvije osnovne životne težnje: novca i divljenja. Kada bi bio izmišljeni lik – recimo junak elizabetanske tragedije ili epizode serijala Captain Underpants – bilo bi istovremeno fascinantno i mračno komično posmatrati kako se ova priča odvija.