Mit o globalnom haosu: Šta se dešava sa svjetskom politikom?

Ono što stručnjaci olako nazivaju haosom zapravo je kulminacija procesa koji su dugo sazrijevali i izbili na površinu u trenutku kada je međunarodni sistem izgubio sposobnost da sprečava ili ublažava geopolitičke potrese. Haotični diplomatski odnosi između administracije američkog predsjednika Donalda Trampa i Irana predstavljaju još jedan dokaz da je svjetska politika prestala da bude razumljiva.

Međutim, ako se odmaknemo i sagledamo širu sliku, vidjećemo da svi aktuelni veliki sukobi imaju mnogo toga zajedničkog i da se, uprkos očiglednoj entropiji, pred nama odvija moćna logika prilagođavanja i izgradnje otpornosti. Četiri glavna današnja krizna žarišta nastala su kao rezultat istorijskih procesa koji su ih, u cjelini gledano, činili predvidljivim.

Brutalnost ruske invazije na Ukrajinu možda je šokirala svijet, ali sam rat bio je u skladu sa odavno poznatim frustracijama i strahovima Kremlja. Predsjednik Vladimir Putin već dugo jasno stavlja do znanja da mu je neprihvatljiva sama ideja ukrajinske nezavisnosti ili njenog strateškog približavanja Zapadu. Kako je još devedesetih godina upozoravao bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD Zbignjev Bžežinski: “Bez Ukrajine Rusija prestaje da bude imperija”. Iz toga je slijedio zaključak da će Rusija, vrativši Ukrajinu pod svoju kontrolu, ponovo postati velika sila. Sve što je uslijedilo proisteklo je iz te istorijske čežnje.

Drugo krizno žarište, Tajvan, potencijalno prijeti da svijet gurne u razaranje. Ulozi su se, međutim, suštinski promijenili još od vremena Korejskog rata. Tada su Sjedinjene Države uključile Tajvan i Južnu Koreju u svoj bezbjednosni pojas. Mao Cedung se kolebao da li da interveniše u tom ratu, upravo zbog bojazni da će sukob na Korejskom poluostrvu odložiti planirano osvajanje Tajvana. Bilo je, međutim, prekasno. Korejski rat, koji se odužio zbog intervencije Sedme flote SAD, zamrznuo je tada uspostavljeno stanje.

Prošlo je tri četvrt vijeka, a svijet i dalje, kada je riječ o Tajvanu, živi sa istom strateškom dvosmislenošću u odnosima između SAD i Kine. Kina želi da Amerika zvanično saopšti da ne podržava nezavisnost ostrva, dok Amerika ne otkriva šta je spremna da preduzme kako bi ga odbranila. Takva dvosmislenost ne može trajati zauvijek. Tramp može odustati od svih američkih obaveza prema Tajvanu, ili Kina može prije ili kasnije odlučiti da blokira ostrvo, primoravajući Ameriku da reaguje.

U međuvremenu, Kina zadržava sopstvenu stratešku dvosmislenost. Ona želi da igra značajniju međunarodnu ulogu, srazmjernu svojoj moći, ali ne želi da preuzme težak posao izgradnje međunarodnih savezništava. Posljedica toga je nastali vakuum koji međunarodne odnose čini nestabilnim. Čak i kada se Kina slobodno odnosi prema međunarodnim pravilima, ona to gotovo nikada ne čini otvoreno i drsko, osim u situaciji u Južnom kineskom moru.

U uslovima tolikih poremećaja i sukoba sa tako visokim ulozima, nije čudno što mnogi proglašavaju smrt međunarodnog poretka. Međutim, stvarnost je složenija. Svjetska trgovina nastavlja da raste, a proizvodni lanci ne raspadaju se, već se preoblikuju. Ako svijet djeluje kao da je izgubio razum, to je zato što više nemamo odgovarajuće instrumente da ga razumijemo. Prije nego što krenemo u potragu za neistraženim putevima, trebalo bi da se usredsredimo na to da međunarodnoj politici ponovo vratimo razumljivost.