Oni koji nijesu došli: Tišina i njene posljedice

U analizi političke tišine, autor Željko Stijović ističe da se kod nas broje glasovi samo onih koji su izašli na izbore, dok se o onima koji nijesu izašli ćuti. U toj tišini krije se važno pitanje: ko odlučuje umjesto nas kada odlučimo da ćutimo.

Na posljednjim parlamentarnim izborima, od 542.000 upisanih birača, glasalo je nešto preko 325.000, što znači da je više od 200.000 ljudi ostalo kod kuće. To predstavlja cijelu nevidljivu Crnu Goru, veću od bilo koje pojedinačne stranke, koja nije prešla prag nijednog birališta. Autor izražava razumijevanje za umor, nepovjerenje i osjećaj da se ništa ne mijenja, kao i poštovanje prema onima koji ne izlaze iz uvjerenja.

Međutim, naglašava da ta tišina nije prazna; ona ima svoju težinu, a neki je uvijek pokupi. Rezultat se računa samo od onih koji dođu, pa što nas manje izađe, to svaki glas vrijedi više. Oni koji redovno dolaze su često oni koje nešto veže — stranka, interes ili obaveza. S druge strane, najslobodniji ljudi, oni koji nikome ništa ne duguju, najčešće ostaju kod kuće.

Ova situacija izaziva paradoks: najslobodniji glasovi se gase, a najuslovljeniji odlučuju. Ćuteći, većina drugima potpisuje punomoćje da biraju umjesto nje. To se osjeti i van politike, u svakodnevnim problemima građana. Kada tvoj glas nikome nije potreban, brzo prestaju da budu i tvoje potrebe.

Ustav Crne Gore jasno kaže da je nosilac suverenosti građanin, a ne partija ili lider. Ukoliko bi na izbore izašlo 80% građana, težina čvrstih jezgara bi se razblažila, a klijentelizam bi izgubio moć. Vlast koju izabere većina građana može donijeti teške odluke, jer zna da iza nje stoje ljudi.

Pravo da ne glasaš niko ti ne može oduzeti, ali to nije neutralan čin. Kada ćutiš, neko drugi progovara u tvoje ime, često birajući one koje ti nikada ne bi izabrao. Autor poziva sve da sljedeći put izađu na izbore zbog sebe i zbog nevidljive Crne Gore koja zaslužuje mjesto za stolom gdje se donose odluke.