Rat i njegovi navijači: Kontaminacija i propaganda guraju nas na zauzimanje strana

Đorđe Krajišnik, autor kolumne objavljene na oslobodjenje.ba 9. marta 2026. godine, ukazuje na to da je teško iznijeti bilo šta pametno bez upadanja u histeriju informacionog haosa koji sve usisava i relativizira. Entropija je postala temeljni način sporazumijevanja, pa van nje nije moguće čuti nijedan glas. Sve je opterećeno šumovima do te mjere da čovjek i uz mnogo mogućnosti saznanja suštinski ne doživljava jasnu sliku stvarnosti i ne dostiže bistrinu misli koja bi ga mogla dovesti do odgovora ili bar do pravih pitanja.

Krajišnik naglašava da bi, da je moguće drugačije, sve što nam je poznato iz brutalne stvarnosti moglo biti posmatrano iz drugačije perspektive i da se pri tome ne odustane od razuma, niti svede sve na kratkovide, manihejske vizije. No, u aktuelnom trenutku čini se kao teško ostvarivo. Nema vremena za stajanje; sila koja premrežava cijelu planetu utiče i na nesvjesne stavove, a naše društvene pozicije i sklonost sumnji guraju nas da se prije ili kasnije odredimo.

Krajišnik opisuje egzistenciju u vremenu krvavog spektakla gdje se svaka vijest mora mjeriti iznova, a brzina kojom one stižu ne ostavlja prostora za promišljanje o tome šta se zaista događa i koliko smo podložni laži i manipulaciji. Bez trenutka predaha, konstantna kontaminacija i algoritamsko bombardovanje propagandnim materijalom guraju nas da se odredimo, zauzmemo navijačku stranu i usvojimo stav. Svi imaju nešto reći, svi znaju šta se dešava, a malo šta od toga može biti upotrijebljeno da bi se došlo do temeljnijih istina. Ako one uopšte više igraju bilo kakvu ulogu.

Govoriti o istini u svijetu koji je potpuno destruiran, bez pravila, značilo bi izdvojiti se iz društva i izvršiti pročišćenje našeg mentalnog sklopa. Potraga za istinom je složen proces koji zahtijeva odricanje, fokus i vrijeme, a čini se da ga svima nedostaje. Umjesto toga, usvojili smo instant-saznanje i kratkotrajne persiflaže koje zadovoljavaju najniže porive. Tako nastaje dojam jeftine tragikomedije: kokice i sokovi, a mi samo aplaudiramo na signale koje primijetimo na neonima i stvaramo iluziju da smo nešto učinili ili učestvovali. Rat se promatra preko mobitela, u uvjerenju da time nalazimo neku spoznaju o događajima.

Krajišnik zaključuje da nema pravednih ratova i da su ubijanja često opravdana samo interesom i demonskom pohlepom moćnika. Tek kada shvatimo da je čovjek danas puki materijal za hranjenje sofisticiranih oružja, moći ćemo mijenjati tokove. Ne trebamo ići daleko; svako bi u svom najbližem okruženju trebao sebe dovesti pred ogledalo i zapitati se šta je spreman uraditi da ovaj svijet ne bude oličenje pakla. Moguća je i iluzija da se može drugačije sagledati sebe, ali sama činjenica da iluzija nije jedini put već i kutak nade, zahtijeva nepokolebljivo nepristajanje da rat bude jedini mogući izbor. Niko nas ničemu ne pita, ali ostaje nam bar mogućnost da mislimo izvan uskih šablona i da ne dozvolimo da laž postane neprikosnovena kategorija egzistencije.