Himna kao fenomen i simbol identiteta naroda

Himna je službena državna pjesma i duhovna vertikala, glas naroda, simbol onoga što narod i država jesu, ugrađena u kolektivnu svijest etničke zajednice, koja seže iz dubine prošlosti. Knjige Ramiza Hadžibegovića - „Blisko kraju” (2016), „Skuplje(no) od zaborava” (2021) i „Dodir nepovrata“ (2024), čine trilogiju „Tradiciji s ljubavlju“. Sve tri knjige objavila je beogradska Čigoja štampa. Osim ovoga, objavio je i djelo „Iz senke gordosti” (AP Print, Podgorica, 2019).

Hadžibegović je rođen u Bistrici (Bijelo Polje) 1951. godine. Diplomirao je na Odseku za međunarodne odnose Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Objavljivao je eseje, studije i književne prikaze u eminentnim književnim časopisima, raznim revijama, u dnevnim listovima Srbije i Crne Gore („Politika“, „Danas“, „Večernje novosti“, „Pobjeda“, „Vijesti“, „Dan“), elektronskim portalima Srbije, Crne Gore, BiH, Hrvatske, Makedonije, Francuske, Njemačke, Australije. Dobitnik je više značajnih društvenih priznanja. Nagrađen je kao najčitaniji autor kluba Književne radionice Kordun u 2021. godini, a 2020. dodijeljeno mu je priznanje za ljepotu pisanja i esejističko izražavanje. Autor je više stotina bibliografskih jedinca, u književnim i drugim časopisima, i dnevnim listovima. Nominovan je 2018. godine za prestižnu nagradu „Meša Selimović”, koju dodjeljuju „Večernje novosti“ iz Beograda.

Ramiz Hadžibegović u svojim djelima preispituje i osvjetljava svijet iščezle, potisnute i zanemarene tradicijske kulture. Njegovi eseji predstavljaju jednu od najoriginalnijih pojava na naučnoj i književnoj sceni u proteklih tridesetak godina. Pripovijedna vještina kojom nas kroz različite priče uvodi u samu srž iščezavajuće zapadnobalkanske običajnosti, istovremeno predstavlja i lament nad etičkim vrijednostima koje nepovratno nestaju pred naletom ništeće „modernosti”. Ramizove priče će – to je već potpuno jasno – predstavljati arhiv jednog zaboravljenog i „pregaženog“ svijeta, koji će, za koju godinu, ili možda već za nekoliko mjeseci, zamijeniti obezličeni pakao vještačke inteligencije.

U ovom ciklusu donosimo eseje „Himna“, „Omladinske radne akcije“ i „Štafeta, simbol Dana mladosti“. Tekst je za ovu priliku ijekaviziran.

HIMNA - SVETA PJESMA SRCA

Grb SFRJ

Hej Sloveni, jošte živi

Riječ naših djedova,

Dok za narod srce bije

Njihovih sinova.

Živi, živi duh slovenski

Živjeće vjekov'ma

Zalud prijeti ponor pakla

Zalud vatra groma.

Nek se sada i nad nama

Burom sve raznese,

Stijena puca, dub se lama,

Zemlja nek se trese.

Mi stojimo postojano

Kano klisurine,

Proklet bio izdajica

Svoje domovine.

(Himna Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije)

Pitanje identiteta porodice, ognjišta, tradicijskih vrijednosti ili značaja otadžbine gube svoje primarne civilizacijske vrijednosti, a u urbanim potrošačkim konceptima brzine, površnosti i dezorijentacije savremeni čovjek više ne poznaje i ne priznaje nikakva objektivna mjerila, ni prirodna, ni običajna, ni moralna. Duhovno nasljeđe, na koje ekskluzivno pravo polažu različite kulture i subjekti društvenog života, sve više postaje samo uspomena, što je savremeni čovjek zaboravio, što se na njega ne poziva, ne osvrće; to je zaborav koji nije izašao iz sfere pamćenja, već iz samog sebe.

Tradicija i savremenost su u dinamičkom procesu i interakciji, u stanju stalnih promjena; nestajanje i nastajanje uvijek se prožimaju, dodiruju i naslanjaju. Diskontinuitet je neminovnost iako svaka nova egzistencija počiva na nekom prethodnom životu. U svakom prevrijednovanju i dijalogu sa savremenošću drevni, ali živi simboli, pokušavaju da uspostave nove veze, da pokrenu nova pitanja, da sugerišu drugačija značenja, da probude drugačiju nadu.

Na skali najvažnijih državnih i nacionalnih simbola himna ima počasno mjesto budući da se oslanja na potencijale dvaju umjetnosti – poezije i muzike. To je službena državna pjesma i duhovna vertikala, glas naroda, simbol onoga što narod i država jesu, ugrađena u kolektivnu svijest etničke zajednice, koja seže iz dubine prošlosti. Uvijek je bila ljudska fascinacija, podjednako iritantna, jer ima vječnost ontološke raskoši i bogatstva, i velika tema koja u svom tkanju ima pozlatu istine, koja omogućava da uđemo u narodnu dušu, da otkrijemo drugu stranu te duše i njegov identitet. Možemo je odgonetati, ali je ne možemo odgonetnuti budući da ljubav koju narod osjeća prema njoj potire svako objektivno vrjednovanje. Uz mnogostranost simboličkih značenja, himna je identitetska karakteristika države i njenog naroda, dubokim damarima vezanog za ponorne tokove svoje istorije i prošlosti; to je fenomen koji zadire u vanvremensko i u nešto što neće biti omeđeno nestankom bilo koga ili bilo čega.

Riječ himna potiče od grčke riječi himnos – hvalospjev. U samom početku himnom se slavio svijet i sva njegova čuda, a kasnije bogovi i heroji. Kao stvarnosna metaforična dimenzija počinje da egzistira kod Egipćana, Vavilonaca, Asiraca, u staropersijskoj svetoj knjizi Avesta i indijskoj literaturi (Rgveda). U Grčkoj se javlja kao molitva, zatim kao epsko-lirska rapsodija ili preludij. U klasičnom periodu himna postaje dotjerana strofična pjesma koja se pjeva praćena muzikom. Potom se pojavljuje i kao svetačka pjesma u slavu Hrista. Najranije poznata hrišćanska himna datira iz drugog vijeka. Imala je istaknuto mjesto u vizantijskoj liturgiji, a u zapadnoj crkvi vjernici su je pjevali do srednjeg vijeka kada tu funkciju preuzimaju horovi. Himna kasnije gubi religiozni karakter i pozicionira se kao manifestacija ljubavi i ljepote života. S nacionalnim zanosom u Evropi nastaju himne patriotskog karaktera, kada je stvorena i popularna Marseljeza. Tokom devetnaestog vijeka pojavljuju se reprezentativne instrumentalne ili vokalno-instrumentalne himne kao simboli naroda, države, pokreta ili organizacije, koje se pjevaju i sviraju u svečanim, odnosno službenim prilikama. Himna nastaje na temelju duboke srodnosti teksta i muzike. Ta kohezija poetskog prostora vaseljenskog beskraja postaje himnička formalna cjelina i jasna koherentna skladnost, gdje svako treba da pronađe sebe, svoj duh i um. Njihov višeslojni odnos uspostavlja naraciju u više smjerova kao suptilnu sintezu između nježnosti i snage, romantike i tradicije, naklonosti i radosti. Tekst i muzika duboko u sebi sadrže spiritualnu tajnu poruku koju je lako ispustiti ako se himna ne razumije kroz iskreno proživljenu emociju.