Grijehovi na dušama društva i pojedinca

Vrijeme u kojem živimo je, pored ostalih nepouzdanica, i vrijeme svakovrsnih fenomena. Te nečekivane pojave najčešće se doživljavaju u opštoj predstavi sa negativnim, često izuzetno negativnim predznakom estetske, i na žalost, etičke vrijednosti.

Ovo ne važi samo za književno ili kvasiknjiževno oglašavanje, već se može primijetiti u mnogim sferama preživljavanja u kojima kako-tako opstajemo. Kada je riječ o književnom postanju, usred nepohodnih i iščašenih stvarnosti, jasno je da se mora govoriti o riječima koje su od početka bile prisutne, onako kako je svijet nastajao po Božjoj promišljenosti.

Ipak, sigurni smo da će riječ, koja je i Svetvoritelja imenovala imenom Boga, imati snagu da savlada kataklizmičnu privremenost košmara. Dostoјni srpski pisac sa Durmitorskih nadvijina, Naod Vuković – djelo i čovjek – predstavlja svojeraznu rijetkost u vremenu koje nam uskraćuje ono što je od Boga dato.

On ni u životu ni u knjigama ne prihvata ni primisao o mogućnosti da nam bilo ko i bilo na koji način oduzme pravo slobode i čovječnosti. Naod Vuković je tako živio i postojao, samo tako, jer da je bilo kako drugačije – on ne bi bio Naod Vuković.

U svojoj suštini, on nije imao straha, niti sumnje, nema mimiziranja ni udvaranja – on je bio i biće to što jeste. Ko mu se ne sviđa, nek ide s milim Bogom kuda ga noge i zla pamet nose. Po tome, bez dileme, Naod Vuković je etički personalni fenomen ovoga vremena.

Nažalost, često smo u prilici da čujemo podvrstu izvinjenja Bogu i narodu: – Ono, jes', ja sam isto to, ali sam se pisao drukče, znaš ona mi mala radi u miliciji pa... Blago vijeku kome je u ličnoj stvarnosti stvarao Naod Vuković. Blago vjekovima koji ga moraju radi sopstvenog ponosa pamtiti.