Ispod providnog vela: O ideologiji i ciničnom umu

Već je Niče itekako dobro znao da, ukoliko sa istine skinemo svaki veo, naposljetku ćemo izgubiti i samu istinu. Ideologije su nas naučile, posebno u 20. vijeku, da fanatična predanost Dobru, olako i nerijetko može da sklizne u čisto Zlo, primjer je komunizam. Julia Kristeva zapaža kako je 'humanizam derište hrišćanstva', a to se ogleda u radovima na materijalizaciji humanističkih ideja, koje su u praksi posegle za totalitarističkim zločinima, u nastojanju da se stvori savršeno društvo. Da li, dakle, ideja o nekakvom savršenom društvu može opravdati totalitarni pristup njegovom stvaranju?

Film 'Angels & Demons' suštinski se bazira na jeftinoj priči o prećutnom izmirenju između religije i nauke, s bitnom razlikom što novoizabrani Papa podsjeća profesora da su i oni, predstavnici Hrista na zemlji, ipak samo ljudi od krvi i mesa. Ova poruka sugeriše da se nadamo da nauka prema nama neće biti okrutna u onoj mjeri u kojoj smo mi to bili prema njoj tokom mračnog srednjeg vijeka. No, lik Assassin pokazuje dokle fanatizam vjere može da povede; do ubijanja zarad ili u ime Dobra, pritom sebe doživljavajući kao žrtvu čija je autentničnost u tome da prolazi proces neprestanog bola i patnje kao sastavnog dijela iskupljenja.

Umjesto Mocartovog Don Đovanija, kome se divio Kjerkegor, budući da se nije odrekao svoje prošlosti koja se karakteriše kao odanost zlu, možemo pomenuti bilo kojeg totalitarnog vođu koji je dokraja ostao privržen svojoj ideji, ma koliko zla počinio nastojeći dokazati njenu istorijsku nužnost. Da li ga to čini etičkim junakom? U tom smislu, La Rašfuko je dobro procijenio Staljina rekavši - 'Mnogo je lakše biti pametan za druge nego za samog sebe'.

Danas u intelektualnom svijetu preovladava distanca spram dogmatskog vjerovanja u demokratske ili konzervativno nacionalističke politike, budući da cinični um nastoji dokraja demontirati lažne osnove na kojima takve narativne konstrukcije počivaju. Ideje se rasvjetljavaju kao priče koje sebi pričamo o nama, dajući smisao našim životima. Međutim, nepostojanje demokratije, kao i konzervativno nacionalističke politike, jeste cinizam koji nam se neprestano sveti. Tako, nije stvar u tome što imamo znanje kako je sve to par ekselans ideologija u njenom čistom obliku, već je poenta kako se protiv toga izboriti, obzirom da to ima presudan uticaj na naše živote.

Uglavnom, na društvenom planu, politiku, suštinski, ne interesuje da li joj vjerujemo ili ne. Ona računa na naš manjak vjere koji se uspješno kompenzuje slijeđenjem interesa. Suptilnije izvođenje ideologije imamo na primjeru filma 'Hart’s War', u kojem Lt. Thomas W. Hart, kao pukovnik, u nacističkom logoru pristaje biti advokat koji će braniti crnca Lt. Lincolna A. Scotta. Ovdje se provlači nekoliko ključnih poenta: 1) Pukovnik, bijeli čovjek, zauzima se za crnca iako mu ništa ne garantuje, 2) Iako ne postoji “ubistvo iz nehata” koje počini crnac nad bijelcem, pukovnik se upušta u pravni rat, mada su izgledi za pobjedu mali. Ovaj slučaj daje poruku da rasizam ne postoji na višem, nego uvijek na manjem, ostrašćenom i neprosvijećenom nivou.

Možda i nije naivno zapitati se: šta ukoliko smo svi svjesni da je ideologija samo pokriće koje služi tome da ne priznamo sebi kako svaku vlast podržavamo isključivo zbog interesa? Osnovna greška je u tome što se takozvana naivna svijest tumači kao doista naivna. Za moderne komedije može se kazati da su vulgarno realistične, bez ikakve maske, brutalno isporučuju istinu stvari, što povlađuje ciničnom umu. Otjelotvorenje naivne svijesti pronalazimo u ženskom liku iz filma 'We’re The Millers', koji se pohvaljuje da je unapređena u 'prostitutku koja će raditi kao garaža za parkiranje veoma obdarenih.'

Naivna svijest ne umije napraviti distancu prema simboličkoj ulozi koja joj je dodijeljena. U 'Kapitalu', Marks definiše ideologiju: 'Sie wissen das nicht, aber sie tun es' (Oni to ne znaju, ali čine to). Sloterdijk u 'Kritici ciničnog uma' (1983.) piše: 'Odlično znaju šta rade, i još uvek to rade'. Postoji trenutak kada se ideologija povlači, kada sa nje pada veo, kada se uviđa da je sve to bio samo isparljiv narativni konstrukt, ali tada se ona može zloupotrijebiti, da se u ime nje počine najveća zlodjela. Psihoanalizi dugujemo saznanje da često u trenutku izvođenja čina ne znamo šta činimo.

Obzirom da ne možemo imati izmješteni pogled na sebe, zanimljivo je posmatrati rijaliti učesnike kada napuštaju kuću i suočavaju se sa snimcima. Njihova reakcija često je nevjerovanje da su to stvarno oni. Međutim, stvar je sasvim suprotna: mi smo ono što činimo, znajući donekle šta činimo. Ukoliko bismo uspjeli odbaciti svaku iluziju i racionalizovati svaku poetsku sliku, ne bismo li se suočili sa traumatskom stvarnošću koja sve svodi na ono što jeste, odstranjujući svaku simboličku naslagu sa stvari, zbog koje za svijest postaje prihvatljiva?