Tanja Ševaljević-Bogdanović: Muzika kao put i poziv

Govoreći o stanju muzičkog obrazovanja, Tanja Ševaljević-Bogdanović ističe da školu vidi kao tim koji poštuje profesiju i ne odstupa od svojih principa. Pitali smo je kako izgleda put od prvog susreta sa violinom do zvanja koncert majstora Boljeskog simfonijskog orkestra. Odgovarajući, priznaje da bi prije godinu dana odgovor na ovo pitanje bio „kroz trnje“. Danas, međutim, sa distance i iskustvom, taj put vidi kao razlog za ponos.

- Bio je trnovit, pun odricanja i izazova koje je nametalo vrijeme, ali uvijek vođen jasnim ciljem i dostojanstvom profesije kojoj pripadam - iskrena je ona.

Najveća prepreka, kaže, često je bila ona sama sebi, dok su drugi imali važnu ulogu – da vjeruju, podrže i budu vjetar u leđa. Bez kalkulacija, bez odustajanja. Upravo to pamti i toga se drži i danas, u vremenu koje opisuje kao pomalo nametnuto i izgubljeno.

Kada govori o onome što ju je oblikovalo kao umjetnicu, ne ostavlja prostor za dilemu – mentori. Uvijek ističe da je učila od najboljih.

- Sistem je bio jasan: profesor je imao autoritet i metod rada, dok je uloga roditelja bila podrška, a ne miješanje u obrazovni proces. Kasnije je došla scena, a sa njom i iskustvo koje se ne može naučiti drugačije nego kroz lični doživljaj - rekla je za Pobjedu Tanja Ševaljević-Bogdanović.

Klasična muzika bila je i ostala njen temelj.

- Bez obzira na savremene tokove i stalnu potrebu za novim izrazima, smatram da je klasika stub svake umjetnosti. Za mene je to nepromjenjiva kategorija – snažna, moćna i zapisana kao trajna vrijednost. Sve drugo vidim kao trenutne pravce, promjene i produkcijske eksperimente, dok klasika ostaje iznad vremena - kaže Tanja, dodajući da je njen put ka violini odredio dar – sluh koji joj je dat – ali i ljudi koji su znali da ga prepoznaju.

Posebno izdvaja Nikolu Čučića, tadašnjeg direktora Muzičke škole u Kotoru, koji je na njenom prvom preslušavanju procijenio da je violina njen instrument. Tada se, ističe, poštovao sud profesora i direktora – bez preispitivanja.

Iako violinu mnogi nazivaju kraljicom instrumenata, ona to ne vidi tako.

- Svaki instrument nosi svoju snagu i emociju, i nijedan ne može postojati bez drugog, posebno u orkestru. Razlike su samo u fizičkim zahtjevima, ali ne i u umjetničkoj vrijednosti.

Kada je riječ o publici i odnosu mladih prema klasičnoj muzici, kratko i jasno poručuje – mlađi je najbolje osjećaju, problem su stariji.

- U radu sa djecom i mladima, moj fokus je na osnovama. Smatram da je ključno da djeca razumiju proces obrazovanja i da ne preskaču temelje, jer se oni kasnije uvijek vrate kao prepreka - dodaje ona.

Djeca su, kaže, maštovita i radoznala, ali je zadatak nastavnika da pronađu mjeru između slobode i discipline. Često ih podsjeća da ne žure – imaju vremena, a proces je jednako važan kao i cilj.

Govoreći o stanju muzičkog obrazovanja, ističe da je cilj očuvanje i jačanje umjetnosti kojom se bave. Dostojanstvo profesije, naglašava, ostaje iznad svega.

Izazovi postoje, kako za učenike, tako i za profesore. Pravila su jasna, ali sistem ponekad nameće konfuziju. Ipak, kontinuitet rada, posvećenost i trud vode ka sigurnom uspjehu, u skladu sa talentom i kapacitetima učenika.

Muzika nije rezervisana samo za darovite – ona bi trebalo da bude dio života svakog čovjeka, jer razvija motoriku, koncentraciju i mentalnu stabilnost, što je i naučno potvrđeno - naglašava Ševaljević-Bogdanović.

Posebno skreće pažnju na važnost mjere u radu sa talentovanom djecom. Preforsiranje, pojašnjava, može dovesti do toga da dijete odustane od muzike, zbog čega je odgovornost profesora velika.

- Potrebno je prepoznati granice i uskladiti očekivanja sa mogućnostima - kategorična je Ševaljević-Bogdanović.

Muzička škola na Cetinju danas broji oko 180 učenika, što smatra značajnim brojem za grad te veličine. Kroz saradnju sa drugim školama i direktorima, nastoje da umjetnost učine vidljivijom i prepoznatljivijom, ne samo u zemlji, već i šire. Rezultati, kaže, potvrđuju kvalitet rada.

- Razvoj mladog umjetnika je jednostavan - prepoznati talenat, raditi s njim i pružiti priliku da se predstavi. To je ključ rasta. Savremeno doba donosi digitalizaciju, koju ne odbacujem, ali joj ne dajem primat nad klasičnim obrazovanjem. Smatram da klasični muzičar mora istraživati nove pravce, ali ne smije napustiti temeljna znanja i vještine. Digitalno može biti alat, ali ne i zamjena za emociju i trenutak koji se stvara na sceni - navodi Tanja Ševaljević-Bogdanović.

Uspjeh u muzici za nju je osjećaj dubokog unutrašnjeg zadovoljstva – trenutak kada interpretacija izazove jezu, kada se „kosa podigne na glavi“. Takvi trenuci nijesu česti, ali su najvredniji. U publici tada traži tišinu i emociju koju želi podijeliti.

- Balans između profesionalnog i privatnog života je stvar izbora i razumijevanja. Moje je da dajem maksimum u onome što radim, a drugima ostavljam slobodu da pronađu sebe, uz međusobno poštovanje - kaže Tanja.

Mladima savjetuje da ne odustaju, čak i kada im se ne vježba. Talenat je dar koji zahtijeva rad, strpljenje i posvećenost. Važno je poštovati pravila, ali i razviti sopstveni pečat kada za to dođe vrijeme.

Kada govori o Cetinju, smatra da je sve već sadržano u samoj riječi – prijestonica. Podrška kulturi, kaže, nikad nije dovoljna. Ipak, rezultati pokazuju da upravo iz ovog grada i zemlje dolaze umjetnici koji nastupaju na svjetskim scenama.

Talenat se, uvjerena sam, prepoznaje odmah – već u prvim sekundama. Posebno emotivno govori o iskustvu sviranja na Lovćenu, u vrijeme kada su na tom području prošlog ljeta svakodnevno buktali požari.

- Osjećaj je bio mješavina bola, nade i strahopoštovanja. Najvažnije je sačuvati ljudski život, ali i prepoznati hrabrost koja postoji u svakome. To iskustvo doživljavam kao podsjetnik na vrijednost zemlje kojoj pripadamo i na potrebu da se nemir smiri iznutra – jer kada svako umiri sebe, mnogo toga postaje jednostavnije - zaključuje Ševaljević-Bogdanović.