Vladan Vučković Paja: "Zdravko je superzvijezda koja ništa ne prepušta slučaju"

Ako je Fedor Vrtačnik bio arhitekta sarajevskih koncerata, onda je gitarista Vladan Vučković Paja onaj neizostavni stub koji decenijama drži Čolićevu muzičku kuću. Paja poznaje svaki Zdravkov uzdah na bini i svaku sitnu promjenu u njegovom glasu. Upravo zato je u Sarajevu imao najteži zadatak: da oštrinu pop-rok gitare uklopi u masivni, meki zvuk simfonijskog orkestra. Balansirajući između moderne svirke i stroge discipline, pazio je da duša pjesama ostane ista, iako su dobile novo, raskošno ruho.

Sa Pajom smo razgovarali o tome kakav je osjećaj nastupati pred sarajevskom publikom dok mu leđa čuva pedeset vrhunskih muzičara i koliku odgovornost nosi ovaj novi, simfonijski susret sa vječnim hitovima.

ANTENA M: Decenijama ste uz Zdravka u formaciji benda, gdje gitara ima dominantnu ulogu. Kako ste se prilagodili ovom "gustom" simfonijskom tkanju – gdje ste morali svjesno utišati instrument da biste se uklopili, a u kojim momentima ste osjetili da gitara mora "probiti" taj zid zvuka?

Vladan Vučković Paja: Najprije, moram priznati da mi, zaista, zvuči nevjerovatno kada za vremenske odrednice trajanja na sceni sa Zdravkom Čolićem koristim riječ „decenije“, a ne „godine“. Postoji znatna razlika između standardnog i simfonik programa Zdravka Čolića. Set lista kompozicija nije ista, cio muzički i scenski izraz je drugačiji, ozbiljniji, kao da ste iz velike scenske pop atrakcije uskočili u koncert Frenka Sinatre. Sve je suprotno premisama pop-rok orkestra: na sceni je pedeset izvođača, nema sintisajzera, pred vama je dirigent. Od gitare se u simfonik postavci očekivala fleksibilnost i dvostruka uloga. Sa jedne strane zvučno stapanje sa orkestrom, a sa druge isticanje prepoznatljivih i dominantnih solo i ritmičkih dionica iz originalnih aranžmana. To jeste bio izazov, ali mi je podjela uloga gitare bila potpuno prirodna i jasna.

ANTENA M: Svirati sa Čolićem decenijama znači poznavati njegovu energiju. Da li se dešavalo da vas na tonskoj probi u Sarajevu Zdravko iznenadi nekom novom interpretacijom ili zahtjevom koji niste očekivali?

Vladan Vučković- Paja: Najprije, svi smo zadivljeni svježinom i snagom njegovog glasa i interpretacije i poslije toliko godina provedenih na sceni. Na probama za simfonik koncerte koje smo imali u Novom Sadu, Zdravko je aktivno učestvovao i uticao na finalizaciju programa. Na tonskim probama, koje se održavaju neposredno pred koncerte, nastoji se da se Zdravko sačuva od prevelikog napora, pa njegove probne dionice za podešavanje zvuka pjeva neko iz orkestra kao “stand-in vokal”. U Sarajevu, Čolić je bio prisutan i na tonskim probama, kada je otpjevao i nekoliko pjesama.

ANTENA M: Kako je iz Vašeg ugla izgledala saradnja sa Fedorom Vrtačnikom? Da li ste kao neko ko "čuva" originalni zvuk Čolinih hitova morali nekada da intervenišete kod maestra, ili ste mu se potpuno prepustili?

Vladan Vučković-Paja: Fedor je bio veoma kreativan u izradi novih aranžmana, ali je tom procesu pristupio sa mnogo razumijevanja i respekta prema originalnim aranžmanima. Gitare i ritam sekcija originalnog benda ostali su jezgro orkestracije, a simfonijski orkestar je pjesmama dodao nove slojeve i dimenzije. Svi smo uživali u širini i snazi tog zvuka. Poseban izazov imali su inženjeri tona za miks pultom. Sa mnogo vještine su veliki broj instrumenata držali pod kontrolom i u scenskom monitoringu i prema publici. U cijelom programu, gitara je dobila neke potpuno nove i drugačije dionice, neke su izostavljene, a neke su ostale potpuno iste. Na pojedinim mjestima uvedeni su virtuozni unosi gitara sa gudačkom sekcijom. Primjera radi, za pjesme “Gori vatra”, “Produži dalje”, “Krasiva”, pisane su potpuno nove, inspirativne uvertire. “Tabakera” je osim harmonskih imala i ritmičke transformacije, iz originalnog ritma u ritam bossa nove. Moj profesionalni zadatak bio je da striktno poštujem zadate partiture, u okviru kojih su bili predviđeni i djelovi za improvizacije. Bila je potrebna velika koncentracija da dionice koje decenijama sviram na jedan način, sada izvodim na drugi. Uvijek je krojaču teže da prekraja staro odijelo nego da kroji potpuno novo.

ANTENA M: Često se misli da profesionalci vašeg kalibra nemaju tremu, ali simfonijski aranžmani su matematički precizni. Da li je odgovornost prema sarajevskoj publici donijela onu vrstu pozitivne napetosti koju možda niste osjetili godinama?

Vladan Vučković- Paja: Činjenica da je Čolić rođeni Sarajlija i da za njega ovi koncerti imaju veliki emotivni naboj, prenijela se na sve nas u orkestru. Moj lični odnos prema onome što se odigrava na sceni evoluirao je kroz godine i zrelost koju sam sticao. Odgovornost je uvijek bila konstanta, sa manje ili više treme. Ali trema nikada nije uticala na kvalitet moje izvedbe, bez obzira da li sam nastupao u većem ili manjem sastavu.

ANTENA M: Da li ste za koncerte u Sarajevu posebno birali gitare i procesor kako biste postigli mekši, “akademski” ton ili ste smatrali da pjesmama i uz simfoniju treba zadržati onu prepoznatljivu pop-rock oštrinu?

Vladan Vučković-Paja: Set gitarskih efekat-pedala nije mijenjan. Neka od harmonskih rješenja u novim aranžmanima zahtijevala su akorde “clean” gitare umjesto standardne distorzije. I obratno, u kompoziciji Kornelija Bate Kovača “Rijeka suza i na njoj lađa”, u simfonik postavci svirao sam distorziju umjesto standardne “clean” gitare. Svirao sam na Fender Stratokaster gitari na kojoj stalno sviram standardne koncerte Zdravka Čolića, upravo iz želje da i time zadržim autentičnost i prepoznatljivost dominantnih dionica. U rezervi je, za svaki slučaj, bila još jedna gitara. Inače, Zdravko insistira na tome da tokom koncerta prelazak iz pjesme u pjesmu bude sa minimalnim pauzama, što ne dozvoljava promjenu gitare. Svirao sam jednu gitaru da bih, kao i na pop-rok koncertima, sa sigurnošću održavao kontinuitet izvedbe. Na sarajevskom koncertu, gitare su svirali i Nikša Bratoš i Ivan Zoranović Kiza. Oni su bili u prilici da mijenjaju instrumente. Čuli smo više gitara, čak i buzuki koji je svirao Zoranović.

ANTENA M: Publika vidi Zdravka kao vječnog dječaka i superzvijezdu. Vi ga vidite u onim pauzama između proba – fokusiranog ili srećnog. Šta je to u njegovom pristupu radu sa orkestrom što ga i dalje čini najvećim profesionalcem u Vašim očima?

Vladan Vučković Paja: Ja Zdravka doživljavam kao zrelog čovjeka i umjetnika, koji svoju zrelost iskazuje i time što je prihvatio i uložio trud da svoj vječni program izvede u novoj, simfonik varijanti, koja je potpuno adekvatna ovoj fazi njegove karijere. On jeste superzvijezda, ali ni jedan trenutak na sceni ni u javnosti ne shvata olako. Samodisciplina u radu i poštovanje prema publici čine ga velikim profesionalcem.