„All the President's Men“: Tišina redakcije i buka istorije

Do premijere ovog filma priče o novinarima uvijek su bile vratolomne. Ovdje su pravila igre suprotna; ovdje je novinarska stvarnost satkana od beskrajnih zasjeda i čekanja koje novinarima ždere džigerice mnogo više od tuđih sumnji, pa čak i prijetnji. Uzbuđenje, pa paranoja. Pa sumnja u sebe. Ono što je potrebno da se interno iskorači iz tog začaranog kruga - hrabrost. I to je svakodnevica istraživačkog novinara.

Nema mnogo filmova koji su uhvatili tu stvarnost i to iskustvo, a „All The President's Men“ (1976) Alana Dž. Pakule možda je i najbolji. Čuli ste za aferu „Votergejt“, ali jeste li ukačili da su novinari koji su oburdali predsjednika Ričarda Niksona i natjerali ga na ostavku zbog korupcije počeli istragu kada su imali 28 godina? U novinarskom svijetu - žutokljunci.

Članci koje su u Vašington postu objavljivali Karl Bernstin i Bob Vudvord, čak i prije nego što će se razmotati klupko afere u kojoj je Niksonova administracija zataškivala prisluškivanje i sabotiranje rivalske Demokratske stranke - bili su već dovoljan razlog da se razmišlja o filmu. Dakle, ne gotov scenario, ne knjiga. Toliko su dobre, znakovite i uzbudljive bile te novinarske priče… Među onima koji su te tekstove gutali, od slova do slova na stupcima Vašington posta - bio je holivudski superstar Robert Redford.

Filmski vizionar makar u onoj mjeri u kojoj je bio holivudski ljepotan. Ako to ne dokazuje to što je osnovao festival nezavisnog filma Sandens… Onda je „All The President's Men“, već pola vijeka, corpus delicti. Bilo je to vrijeme Redfordove najveće slave. Nakon premijere sjajne političke dramedije „The Candidate“ (1972) Majkla Ričija, satire o svim izbornim kampanjama ovog svijeta, nagrađene Oskarom za najbolji scenario… I prije snimanja romantičnog klasika „The Way We Were“ (Sidni Polak, 1972) sa Barbrom Strejsend. E, već tada, u novembru, Redford je u jeku najžešće studijske vrtutme kontaktirao sa Vudvordom – i izložio ideju da njihova novinarska priča postane film.

Bilo je tu i mnogo inata, muke i bijesa. Ništa od toga što je Vašington post pisao i objavljivao većinska Amerika nije vidjela. Ili nije željela da vidi. Već 7. novembra Nikson je obezbijedio drugi predsjednički mandat - pobjedom nad demokratom Džordžom Makgovernom na izborima. Iako su već pola godine objavljivane detaljne novinarske istrage o korupciji, Nikson je osvojio više od 60 odsto glasova i pobijedio u čak 49 od 50 američkih saveznih država! Jednostavno, Amerikancima je ekonomija u usponu, ali i iluzija uspješnog ratovanja u Vijetnamu - tada bila bitnija od poštenja.

Sve je konačno razriješeno tek u avgustu 1974. kada je Nikson šokantno potpisao otkaz u zamjenu za unaprijed pripremljeno pomilovanje. E, tada je Redford bio prvi u redu da otkupi prava za adaptaciju Vudvordove i Bernstinove knjige. Platio ih je paprenih 450.000 dolara (po sadašnjem kursu više od 3,1 miliona) - i procijenio da će filmski budžet biti otprilike pet miliona.

Kada je Bil Bredli, tadašnji urednik Vašington posta, saznao da će se snimati film o njegovoj redakciji, dozvolio on to ili ne – odlučio je da filmskoj ekipi širom otvori vrata. „Ako će već da ga rade, onda neka to bude naša prilika da ispričamo nešto precizno, faktografski. Da svijet vidi u kojoj mjeri dobre redakcije ulažu sebe, koliko im je posao opasan i stresan, pa da se o novinarstvu konačno može govoriti kao o odgovornosti“. Film, premijerno prikazan 4. aprila 1976. u Vašingtonu, pokriva samo sedam mjeseci novinarskog rada na raskrinkavanju afere i samo taj dio knjige - i to je bio savršen potez.

Pravi izbor za sliku onih najmračnijih sati, kada se tim novinarima više činilo da će ih neko „oladiti“, da će im ko zna kakve službe doći glave - nego da će objavljivanje istine imati bilo kakav efekat. Još jedan potez Roberta Redforda: angažovanje Vilijama Goldmana da radi na scenariju. Upravo njemu dugujemo odluku sa se druga polovina knjige praktično škartira. Ni dvojica novinara ni Redford nijesu bili zadovoljni prvom verzijom scenarija. Bernstinova tadašnja partnerka, velika književnica Nora Efron - napisala je svoju verziju. Kada je Goldman to vidio, Robertu je poručio da je „slinavi izdajnik“. Na kraju je Vilijam istjerao svoje - samo jedna scena iz Norinog teksta, ona u kojoj Bernstin šarmira sekretaricu da bi došao do važne informacije (što se nije desilo u stvarnosti) - uključena je u konačnu verziju.

Makar se o režiseru nije mnogo raspravljalo… Alan Dž. Pakula je Redfordu pokazao - danonoćnim radom, planiranjem i strastvenim odnosom - koliko mu je stalo da se cijela priča filmski iskaže i ovjekovječi. Al Paćino bio je prvi izbor za Bernstina, ali Redford je ipak odabrao Dastina Hofmana. Nije bilo ni govora da Vudvorda odglumi bilo ko drugi, to je morao biti Robert. Na kraju su bratski podijelili honorare. Čak su dogovorili i to da na posteru Redfordovo ime ide iznad, a da na filmskoj špici Hofmanovo bude prvo…

Dosadni dani Redford i Hofman proveli su mjesece i mjesece u redakciji Vašington posta; hvatali su dnevnu rutinu obaveza, rada na malim i nebitnim, pa uzbuđenje i paranoju i sav onaj emocionalni rolerkoster velikih priča… Prisustvovali su i novinarskim svađama i uredničkim neslaganjima i svemu onom što čini jednu redakciju. Pogotovo onu u kojoj su dobre namjere i svijest o njihovoj važnosti jače od bilo čije sujete…

Urednički kolegijum Vašington posta na kraju samo nije dao dozvolu da se film snimi u njihovom desku. Dizajneri seta premjerili su ga i iskopirali u centimetar. Kupljeno je više od 200 drvenih radnih stolova od iste firme koja ih je prodavala Postu. Čak su ih i prefarbali tako da dobiju istu „patinu“ svakodnevnog redakcijskog rada… Samo da izgledaju autentično i pravo! Tu, opet i konačno, dolazimo do onoga zbog čega je „All President's Men“ sjajan i bitan film: jer je istinit.

Do njegove premijere, filmovi o novinarima i njihovim istragama uvijek su bili ciljano uzbudljivi, u obrtima radnje vratolomni… Ovdje su pravila igre suprotna; ovdje je novinarska stvarnost satkana od niza dosadnih dana, čekanja u beskrajnoj zasjedi da neki dokaz slučajno iskoči. To je stvarnost i svakodnevica, koja novinarima na tragu dobre priče otima život i ždere džigerice mnogo više od tuđih sumnji, pa čak i prijetnji…

U tom i takvom filmu, čak i one scene u kojima Bernstin hoda polako do Vudvordovog radnog stola, samo da bi zajednički na dvije telefonske slušalice pratili isti razgovor – postaju uzbudljive i tenzične. Film je, prosto, tako brižno isplaniran i snimljen, tako vješto montiran, tako savršen tempo ima… Ovom novinarskom paru vjerujete i onda kada im i urednik zalupi vrata ispred nosa. A Hofman i Redford su toliko uvjerljivi u svojoj raboti - jer su bukvalno, tih sedmica i mjeseci, ostvarili san da žive kao pravi novinari.

Nema tu, u filmu, detalja iz njihovog privatnog života. Ili – ima ih, ali samo na kašičicu. Jer „All the President's Men“ je prije svega i iznad svega filmska priča - o novinarskoj priči. O ekskluzivi nad ekskluzivama. I o poštenom i odgovornom radu. Ni više, ni manje. A Amerika je tada, sredinom sedamdesetih, makar ona filmska - bila svjesna da je vakat da Holivud kaže nešto važno o tome. I da aferu ovjekovječi.

Ako hoćete sličnu modernu priču - ili makar onu koja hvata isti duh svakodnevnog rada koji nekim marljivim ljudima ždere živote - onda je „Zodiac“ (2007) Dejvida Finčera savršena preporuka. Duh je isti, a ishod drugačiji. Tu tragično završavaju tihi heroji našeg svijeta… Pakula je u „All The President's Men“ prije pola vijeka uspio nešto vraški teško. Da vam film, čiji autorski metod vizuelnog pripovijedanja brzo provalite, čiju narativnu nit odmah uhvatite, a čiji kraj unaprijed znate - svejedno bude mnogo zanimljiv, dragocjen i svjež.

U tako skučenom manevarskom prostoru, Pakula, Redford i Hofman napravili su pravo filmsko čudo. Knap spram širine onog deska, redakcijske tišine i novinarskog posla kojim su Bernstin i Vudvord Americi svog vremena i svojoj profesiji u svim vremenima osvjetlali obraz.