Posljednje Dragovo putovanje: Položena urna poznatog slikara

Krajem ovog proljetnog marta, u prohladno nedjeljno podne, krenusmo uzbrdo put Meduna. Prođosmo Ćafu i skromne dvore bistrog i mudroga našega Marka Miljanova. Uputismo se prema snijegom pokrivenim, bijelim planinskim vrhovima. Put se naglo suzio, počeše krivine, seoska cesta, nasuta asfaltom. Nadvišenja, udoline, vododerine, kamene međe, zaseoci. Rijetke zelene krošnje se povijaju pod naletima vjetra sa sjevera. Kamen, makija i drača, sve je sivo i tužno u iščekivanju da gore živnu i ozelene.

Zaustavismo se na jednom krševitoj, zelenoj i zaravnjenoj udolini. Svuda okolo, preko stotinu putničkih i luksuznih vozila. Raznovrstan narod u crnini, u manjim grupama tiho razgovaraju. Zdrave se, skidaju kačkete, grle se i cjelivaju. Jedan momak, kao nekada, na poslužavniku nosio je cigarete. Drugi pridošlima nudi svježu vodu. Tišina, sunce u zenitu, a stud reže i probija zimsku robu.

Stigosmo u planinsko - Oraovo, ispod Berove, visoke preko hiljadu metara. Na improvizovanim klupama od štica, sjede ljudi stigli ranije. Ni uzvika, ni laveža, ni krika, svečana tišina. Uz pomoć štapa, dogegah nekako do lijepo sazdane kamene - kapele. Unutra, uzvišeni muk, desetak muških glava, najbliža rodbina, prima saučešće. Ručenje, klimoglavi, tužni pogledi, bez ijedne riječi. Na sredini prostora, na trpezi, bijela urna, slika Dragova sa blagim osmijehom. Poklonih se sjenama, prekrižih se i ne izdržah - zasuzih. Zagrilih njegovu vjernu saputnicu i šćer miljenicu. Njegovi nasljednici me pridržaše i smjestiše na sunce pred kapelom.

Dođoh polako sebi, a tijelom mi prostruja cijelo naše drugovanje, od preko pola stoljeća. Uzdrhtah od ogromne količine uspomena, druženja i ljudskosti. Drago Dedić, rođen 1937. godine, bio je umjetnik koji je ostavio neizbrisiv trag u svijetu umjetnosti. Odlazi za Pariz 1967. godine i nastavlja kreativni rad na slikarskom planu. Svoje prvo likovno predstavljanje imao je 1973. godine na izložbi u čuvenoj galeriji Lamber u Parizu.

Od tada kontinuirano slika i izlaže samostalno i grupno u Francuskoj, a posebno na poznatim salonima. U Parizu je upoznao svoju vjernu saputnicu - Fransoise i sa njom dobio dvoje djece, ćerku Ameliju i sina Nada. Priredio je preko pedeset samostalnih a učestvovao je na više od tri stotine grupnih i kolektivnih izložbi. Dobitnik je većeg broja nagrada i priznanja za likovno stvaralaštvo. Njegova djela nalaze se u mnogim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama.

Mlađi brat Svetozar, u prisustvu supruge Francois, sinova Ivana i Nada, te kćeri Amelije, održa uzvišenu besjedu svome starijem bratu. U porodičnom okruženju i prisustvu preko dvije stotine ožalošćenih poklonika, položiše sjeni Dragutina u porodičnu grobnicu. Bilo je to njegovo posljednje putovanje u vječnost. Veliki umjetnik i vanserijsko ljudsko stvorenje - Drago Dedić.