Tragovi Saharske imperije i kultura Garamanata

O Garamantima se govorilo tokom cijele klasične drevnosti, dok na kraju, oko 700 godina p.n.e., njihov posljednji car nije pao u ruke arapskim osvajačima. Njihova saharska imperija je trajala više hiljada godina. U današnjem naselju Vadi El–Džal sa 7.000 stanovnika jedini izvor vode su bunari. Ako taj broj stanovnika uporedimo sa brojem više od 100 hiljada grobova koji su otkriveni u Vadi, dobićemo neku predstavu o broju stanovništva u to vrijeme. Osim toga, izgradnja tako razgranatog sistema hidrotehničkih objekata zahtijeva nivo visokog industrijskog razvitka, koji kao minimum mora podrazumijevati nivo razvitka naroda sjeverne Evrope do rimskog osvajanja.

Možemo pretpostaviti da je: a) između 5.000 i 1.000 godina p.n.e. velikim dijelom Sahare vladao narod koji je pripadao negroidnoj rasi, koji se bavio stočarstvom i zemljoradnjom, održavajući plodnost tla navodnjavanjem (pomoću fogara); b) procvat tih nezaštićenih Afrikanaca doveo do najezde bijelih kolonista sa obale Libije u oazu Fezano. Agresori su bili Garamanti, koji su se, sudeći po svemu, doselili u Afriku iz Male Azije. Taj narod, koga prvi pominje Herodot, u njegovo vrijeme je bio poznat po tome što su njegovi vojnici ratovali na dvokolicama koje su vukla četiri konja.

Tokom cijele klasične drevnosti o Garamantima se govorilo, dok na kraju, oko 700 godina p.n.e., njihov posljednji car nije pao u ruke arapskim osvajačima Fezana, te su tako Garamanti isčezli sa stranica istorije. Njihova saharska imperija je trajala više hiljada godina, ali gotovo ništa ne znamo o kulturi i istoriji Garamanata, a uzrok tome je relativno prost: sa padom Rimske imperije nivo znanja o unutrašnjim područjima Afrike katastrofalno je pao.

Tek u XIX vijeku evropski putnici su mogli proći južnije od Fezana. Pretpostavlja se da sistem hidrotehničkih tunela za vodosnabdijevanje nije mlađi od 3.000 godina p.n.e. i da je između 5.000 i 1.000 godina p.n.e. veliki dio Sahare bio pod vlašću naroda koji se bavio stočarstvom i zemljoradnjom, održavajući plodnost tla navodnjavanjem. Druga kataklizma Atlantide bila je oko 8.000 godina p.n.e., a migracija preživjelih stanovnika sa Atlantide iz ove kataklizme, upalila je svjetlost tri civilizacije koje će kasnije doživjeti svoj puni procvat: Egipat, Sumer i Krit. Ovim civilizacijama možemo dodati i četvrtu granu, koja izvorno potiče sa Atlantide, a to je sjevernoafrička civilizacija - Saharska imperija.

Kraljevstvo Garamanata (1000 do 700 godina p.n.e.) osnovali su „narodi tunela za navodnjavanje“, koji su u području Sjeverne Afrike osnovali svoju imperiju koja će svoj procvat doživjeti od 5.000 do 1.000 godina p.n.e. Teško je povjerovati da su ovi narodi pripadali negroidnoj rasi. Vjerovatnije je da su to bili „bijeli izgnanici sa Atlantide“ koji su se kasnije pretopili sa domicilnim stanovništvom, od kojih su naslijedili jezik i fizički izgled.

Grandiozni sistem objekata za navodnjavanje je djelo ovih ljudi, a izgradnja hidrotehničkih objekata je djelo imigranata sa Atlantide. Oni su sačuvali dio atlantidskog znanja i vještine koje su im bile neophodne za izgradnju tako složenog sistema. Izbjegli Atlantiđani su poslije kataklizme, vjerovatno u velikim grupama, naselili područje Fezan – oaza Džado. Problem pitke vode bio je uslov za opstanak velikog broja ljudi koji su odjednom upali u bezvodno područje, zbog čega im je bio potreban moćan i razgranat sistem hidrotehničkih objekata.

Pretpostavljamo da je taj sistem izgrađen u kratkom vremenskom periodu, kako bi se obezbijedila prvenstveno voda za piće, a potom za navodnjavanje. Procvat ovih nezaštićenih naroda koji „bježe od stranih ljudi i žive sasvim sami, te nemaju nikakvog oružja i ne znaju da se brane“ (Herodot, IV, 174) mogao je dovesti do agresije i najezde bijelih libijskih kolonista - Garamanata. Sastavni dio Saharske imperije činili su Dogoni, porijeklom iz Atlantide, koji su vjerovatno imali neki svoj „autonomni kutak“ u zabačenom dijelu Saharske imperije, što im je omogućilo da konzerviraju svoja astronomska znanja i religijska vjerovanja.

Na kraju, oko 1.000 godina p.n.e. javljaju se Garamanti, koji su po našem mišljenju imigranti sa Krita, poslije treće kataklizme Atlantide oko 1.500 godina p.n.e. Oni najprije naseljavaju područje sjeverne Libije kao „bijeli libijski kolonisti“, a zatim produžavaju svoju agresiju prema jugozapadu Afrike i zauzimaju oazu Fezano, u kojoj se od ranije nalazio centar Saharske imperije.

U području Sjeverne Afrike imamo dva talasa imigranata sa Atlantide: prvi talas, oko 8.000 godina p.n.e. (druga kataklizma), koji će u istoriji sjeverne Afrike biti upamćen kao Narodi tunela za navodnjavanje i Dogoni; i drugi talas, oko 1.500 godina p.n.e. (treća kataklizma) – imigranti sa Krita, koji će ostati upamćeni kao bijeli libijski kolonisti – Garamanti. Tako će mlađa, alohtona generacija imigranata sa Atlantide pokoriti svoje daleke autohtone pretke koji su na ovo područje imigrirali mnogo ranije.

U području sjeverne Libije pleme Garamanti se očuvalo u nekom primitivnom obliku sve do doba Herodota. Moguće je da su čak sačuvali neka religijska vjerovanja, pozajmljena sa Krita, izvorno od Atlantiđana. Kako Herodot kaže: „Jedenje pečene ovčetine smatrali su gnusnijim činom od ljudožderstva“. Dogoni su, kao što je rečeno, činili sastavni dio Saharske imperije, kojom su dominantno vladali „Narodi tunela za navodnjavanje“. Najezdom Garamanata sa sjevera, „Narodi tunela za navodnjavanje“ su najvećim dijelom nestali, dok su se Dogoni povlačili prema jugu i jugozapadu. Teško je procijeniti u kojoj mjeri su Garamanti uticali na Dogone, a u kojoj mjeri je taj uticaj bio obrnut. U svakom slučaju, njihova međusobna komunikacija je bila intenzivna, jer su prostorno imigrirali prema jugu i jugozapadu istim pravcem i naseljavali ista područja.

Pretpostavljamo da su Dogoni bježali ispred najezde Garamanata preko pijeska Velike pustinje prema Timbuktu-u, čuvajući svoja izvorna znanja i religijska vjerovanja. Prosto je nevjerovatno kako su ovi ljudi ostali živi u udaljenim pustinjskim predjelima.