Pehčka gimnazija kroz istoriju i lična iskustva

U knjizi „Pećka gimnazija“ (drugo izdanje), autora Mirka Simonovića, hronološki se i na zanimljiv način prikazuju ključni događaji ove obrazovne institucije – od njenog osnivanja 1913. godine do progona 1999. godine. Autor se potrudilo da u zavisnosti od sačuvanih dokumenata, u knjigu unese spiskove imena učenika završnog razreda počev od školske 1923/24. godine.

Direktor Pećke gimnazije, Dragin Jovanović, poznat po nadimku Firga, ostavio je poseban utisak, jer je prvi po ratni direktor koji je obavezao nastavno osoblje da izvoditi nastavu u postojećim kabinetima. U knjizi se nalaze i osvrt i sjećanja bivših učenika, koja slikovito prikazuju njihovu perspektivu na događaje iz školskih dana.

Jedan od povoda za ovaj osvrt je tekst glumca Predraga Lakovića, generacija 1947/48, koji opisuje kako se prošvercovao na pismenoj provjeri iz matematike. Autor, koji je bio maturescent Pećke gimnazije osam godina kasnije, primjećuje da se stav nastavnika prema učenicima, posebno kriterijumi ocjenjivanja, nisu značajno promijenili. To je bilo vrijeme strogih kriterijuma, koji su rezultirali teškim incidentima, poput slučaja iz 1952/53. godine, kada je učenik osmog razreda napao svoju profesorku nakon što je dobio lošu ocjenu iz ruskog jezika.

U ovoj knjizi se navodi da 42% učenika VIII1 odjeljenja te godine nije završilo razred, što postavlja pitanje da li su ti drakonski kriterijumi mogli biti korigovani. Autor se sjeća svog povratka iz gimnazije, kada nije mogao da vjeruje da je dobio svjedočanstvo o završenom višem tečaju.

Ostali primjeri iz 1956/57. godine, uključuju i slučaj najbolje učenice, Milanike Ivović, koja nije dobila pozitivnu ocjenu na pismenoj provjeri iz srpsko-hrvatskog jezika, iako je sve druge predmete završila sa odličnim ocjenama. Na sličan način, i akademik Matija Bećković se suočio sa istim problemima prilikom polaganja ispita.

Osim problema sa ocjenjivanjem, studenti su se suočavali i sa nedostatkom udžbenika. Učitelji su se trudili da nadoknade taj nedostatak na razne načine, ali su često koristili metode koje nisu bile standardne za nastavu. Zanimljivo je da su se učenici čak suočavali i sa modom obuće, koja je bila dostupna samo učenicima iz imućnijih porodica.

I pored svih teškoća, bivši učenici Pećke gimnazije zadržali su poštovanje prema svojim profesorima, koji su im bili uzor. Iako su neki profesori znali da budu strogi, učenici su im često praštali, smatrajući ih svojim mentorima. Autor se sjeća i brojnih izazova u nastavi, poput nedostatka adekvatnih udžbenika i neusklađenosti između nastavnog plana i stvarne nastave.

U konačnici, Pećka gimnazija ostaje simbol obrazovanja i izazova kroz koje su prošle generacije učenika, a njihova sjećanja i iskustva oblikuju istoriju ove institucije.