Jirgen Habermas: Filozofija, religija i razum

Jirgen Habermas bio je pravi nastavljač frankfurtske škole, završavajući ono što su započeli osnivači — povratak političke ekonomije u zagrljaj filozofije. Odvojena od političke ekonomije, filozofija se pretvorila u kritiku kulture, ideologije i komunikacije, ali ne i u kritiku samog ekonomskog sistema koji proizvodi te fenomene. Umjesto analize kapitalističkih odnosa proizvodnje, nastala je teorija društvene svijesti bez materijalne osnove, kritika otuđenja bez kritike kapitala.

Kada se po okončanju konklave pojavi bijeli dim iznad Sikstinske kapele, to je znak da može da se objavi „Habemus Papam!“ („Imamo papu!“). Kakve veze ovaj naslov ima sa odlaskom „posljednjeg velikog branioca komunikativne racionalnosti“ Jirgena Habermasa? U poznatom susretu sa kardinalom Jozefom Racingerom, budućim papom Benediktom XVI, u Minhenu 2004. godine, Habermas je govorio o „post-sekularnom društvu“, koje potvrđuje da razum nije pobijedio religiju jer ona nije nestala. S obzirom na nedovoljnost sekularnog razuma da pruži smisao društvu svedenom na tehniku, moć ili kalkulaciju, država treba da omogući da religijski argumenti uđu u javnu sferu — ali „prevedeni“ u sekularni pojmovni aparat.

Judeo-hrišćanska tradicija nosi „semantičke potencijale spasenja“ — ideje dostojanstva, solidarnosti, oproštaja i granica moći — koje sekularna etika teško može snažno artikulisati. Religija postaje resurs za sekularni razum, a razum sprečava da religija sklizne u fundamentalizam. Racinger je tvrdio da je vjera kontrolni organ razuma, koja pomaže da on ne završi u racionalnom fanatizmu. Ovaj obrt nije čudan, s obzirom na to da je racionalizam od svojih početaka, dakle od Kanta, ostavio otvorena „sporedna vrata“ religiji.

U „Kritici praktičnog uma“, Kant pokazuje da praktični razum može postulirati Boga i besmrtnost duše, ne kao dokaz, već kao nužan uslov da moralni zakon ima smisla. Razum ne poriče vjeru, nego je ograničava i čini mogućom: vjera postaje „postulat“ praktičkog uma. Jedna od pikanterija njemačkih filozofskih kuloara bila je da je Maks Horkhajmer, direktor čuvenog frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja, bio protiv dolaska mladog Habermasa na institut. Vili Vinkler je tvrdio da je Horkhajmerov strah bio neopravdan jer „Mladi Habermas bio je jednako malo prevratnik kao i kasniji Habermas“.

Habermasova vjera u razum morala se negdje susresti sa razumom vjere i njenim predstavnikom na zemlji, budućim papom. Iako će njegove kasnije refleksije o tome iz 2007. imati naslov „Dijalektika sekularizacije“, u nekrolog Habermasu nije neprilično staviti prefekat iz naslova: „Imali smo papu“.