Umirem za Crnu Goru: Priča o Krcunu Kusovcu i njegovoj domovini

U vrijeme organizovanja izbora za mis Perua, Lima je bila u potpunoj euforiji. Iako se ova država po mnogo čemu razlikovala od ostatka kontinenta, opsjednutost ženskom ljepotom Peruancima je opsesija kao i ostalim narodima Latinske Amerike. Ove godine izbor najljepše kandidatkinje bio je najmanje neizvjestan. Paola Kusovatz, koja je posljednjih godina punila novinske stupce, zračila je izuzetnom ljepotom.

Njena dominacija nad prelijepim mulatkinjama i kreolkama ogledala se u raskošnoj rasnosti, izrazito bijeloj puti koja je 1962. godine još uvijek bila na cijeni na kontinentu. Bilo je i drugih istaknutih konkurentkinja, poput nećakinje predsjednika Perua i ćerke gradonačelnika. Paola je očarala ljepotom vatrene Limanose, od kojih je ne mali broj slao na stotine buketa koloritne helikonije. Imalo je Paola nešto čarobno, primamljivo, a ujedno i neukrotivo. Njena nedodirljivost nije bila osmišljena strategija već dio njenog karaktera.

Vrevu kamermana i organizatora, oko pripreme djevojaka za svečano finale, naglo je prekinuo ulazak jedne persone u foaje pozorišta. Bijelo odijelo bilo je besprijekorno ispeglano, a s bijelim šeširom izgledalo je da će jedva ući kroz vrata centralne lože. Muk koji je izazvao njegov ulazak ostavio je utisak na one koji su ga prvi put sreli. Gledali su radoznalo čovjeka sa crnim naočarima, koji nije imao namjeru skinuti ih ni nakon što se smjestio u prvi red.

Šapatom se brzo pronijelo da je na ceremoniju došao Carlos Cristobal Kusovatz, vlasnik lanca otmjenih hotela. Njegovo ime izazivalo je strahopoštovanje. Misterije oko njega počele su se ispredati još otkad je glavni grad oslobodio od napasne bande. Zapravo, niko ne zna šta se dogodilo te noći prije više od dvadeset godina kada je stradalo više od deset glavnih članova bande Adeide Fernandeza. To je vjerovatno i bio razlog zbog kojeg su mu te večeri prišlo više mladića, nazivajući ga 'don Carlos'.

Kada je posegnuo za čašom šampanjca, vidio je koverat naslovljen na njegovo ime. U njemu je bila požutjela fotografija iz prošlosti. Ova fotografija ga podsjetila na događaje koje je decenijama pokušavao zakopati. Silina emocija izazvala je ogromne impulse, a on je izgubio svijest. Na bolničkoj postelji, probudio ga je glas njegove kćerke Paole, koja ga je pokušavala probuditi iz dubokog sna. Dok se naprezao da ostane budan, ponovo je izgubio svijest.

U tuđini, preživjelima iz crnogorske vojske, okupljenima u Hotelu Paris u Rimu, osjećali su se kao da su ostavili sve za sobom. Oficir Labo Lekić izrazio je očaj zbog domovine, govoreći o teškim vremenima i borbi. Njihova riječ bila je preča od svega. Na okupljanju, prisutni su se sjećali svojih snova i nade za Crnu Goru, koju nikada nisu prestali voljeti.