Tri priče Boža Koprivice: U čast majstora driblinga i književnosti

Uz odlazak Boža Koprivice, pisca, dramaturga, kritičara i fudbalskog znalca najrjeđe vrste, ostavljene su tri priče koje zrače njegovim duhom. Svaka od njih otkriva složenost ljudskog postojanja, kroz prizmu sjećanja na djetinjstvo i iskustva iz života.

Prva priča vodi nas u grad N, gdje se u Karađorđevoj ulici nalaze zanimljive kuće, među kojima je i ona Markovića sagrađena 1927. godine. Zvuci iz te kuće, prema Koprivici, uzlaze poput vibracija koje prijete da rasprsnu lobanju. Ovaj zvuk ga prati još od pete godine, a san mu bledi od trenutka kada je otišao u Beograd na studije.

U drugoj priči, Koprivica se prisjeća kuće Lučića koja je bila pogođena savezničkim bombardovanjem 1944. godine. Na tom mjestu, u tišini parka, sjedi devetogodišnji dječak, a ulice su puste. Ova scena evocira sjećanja na prošlost i izaziva osjećaj jezivosti i nostalgije.

Treća priča vodi nas do Dječjeg dispanzera, gdje se susreće s učiteljicom Milenom Kaluđerović. Ova priča oslikava djetinjstvo i ljepotu, ali i gubitak, kroz prizmu sjećanja na ljubavne i životne avanture. U tom kontekstu, Koprivica se prisjeća svojih ranih dana, kada su se igra i poezija isprepletale, ostavljajući neizbrisiv trag.

Božo Koprivica kroz svoje priče nudi čitaocima duboko emocionalno iskustvo, preplavljeno sjećanjima, ljubavlju i tugom. Njegov um i srce ostaju prisutni kroz riječi koje je ostavio za sobom, čineći ga pravim majstorom driblinga i književnosti.