Između terapije na sceni i zamora u publici

Otvaranje nove scene Gradskog pozorišta posvećene afirmaciji mladih autora, simboličnog naziva Index, donijelo je pred podgoričku publiku hrabar i duboko intiman scenski rad – predstavu „Što više jede, praznija postaje“. Autorski tim, predvođen mladom rediteljkom Minjom Novaković, koja potpisuje i dramaturgiju, i autorkom teksta Katjom Faišku, na krajnje neočekivan način u fokus stavlja temu o kojoj se u našem društvu tradicionalno ćuti ili se uokviruje u krute, patrijarhalne rituale: gubitak roditelja – u ovom slučaju oca – i proces tugovanja koji slijedi.

Glavno pitanje koje predstava postavlja je kako procesuirati bol. Novaković taj bol na sceni gradi kroz elemente Artoovog „teatra okrutnosti“, u kojem bol nije apstraktan, već je fiziološki, opipljiv i sirov. Ovakav postupak uspješno korespondira sa temom, a fokus je na tijelu koje pati i koje kroz emocionalno prejedanje pokušava popuniti prazninu nastalu smrću oca. Prikazuju se i drugi destruktivni mehanizmi poput konzumiranja alkohola i kokaina.

Korišćenje šest glumica (Vanja Jovićević, Anđelija Rondović, Marta Šćekić, Nevena Penava, Bogdana Kostić i Ivona Raković) koje fragmentarno donose različite slojeve istog bola, stvara polifonu sliku unutrašnjeg rastrojstva. Bol prestaje biti apstraktan i postaje „rana koja diše“. Upotreba buto plesa dodatno naglašava tijelo kao primarno mjesto iskustva i memorije. Simbolično, kroz priču o ocu reditelju koji se divio Čehovu i ćerci koja se bavi eksperimentalnim teatrom, smrt oca može se tumačiti i kao priča o smrti klasičnog pozorišta.

Posebno zanimljiv sloj predstave predstavlja njena metateatralna veza komadom „Heda Gabler“ Henrika Ibzena. Uvođenje Hede u tkivo ovog procesa nije proizvoljan: ona je u klasičnoj literaturi ultimativni simbol žene zarobljene u očevom nasljeđu. Najveći problem predstave ogleda se u nedostatku dramaturške ekonomičnosti. Iako je proces rada bio poludokumentaristički i, kako smo čuli nakon premijere, iscjeliteljski za same aktere, taj lični materijal na sceni često ostaje u sferi „sirovog“ i neobrađenog, što stvara atmosferu prezasićenosti. Predugo zadržavanje na tjelesnoj gesti bez razvoja značenja ostavlja publiku u stanju estetske prezasićenosti i iscrpljenosti umjesto emocionalnog povezivanja.

Motiv smrti oca u jednom trenutku biva previše „eksploatisan“ kroz ponavljanja koja ne donose novi uvid, već samo produžavaju trajanje u kojem publika ostaje bez osjećaja kretanja kroz predstavu. Tijelo nije samo sredstvo izvođenja, već prostor u kojem se odvija drama. Međutim, da bi taj pristup u potpunosti funkcionisao, potreban je kraći i oštriji ritam, te preciznija dramaturška selekcija motivskih čvorišta, kako bi svaka fizička sekvenca doprinosila razvoju unutrašnjeg stanja lika, a ne samo produžavala atmosferu. Time bi mnogi postojeći djelovi predstave dobili vidno veću koncentraciju i snagu.

Može se reći da predstava pati od dijagnoze koju nosi u naslovu: što više pokušava da „nahrani“ scenski prostor novim scenama, simbolikom i varijacijama na istu temu, to dramaturški i suštinski postaje praznija. Ponekad je namjera da se izbjegne katarza toliko apsolutna da scena uskraćuje publiku dublje empatije.

Novaković je nakon premijere kazala da su ovom predstavom imali namjeru samo da postave pitanja. - Jer ne znamo šta je pravilno tugovanje, pogotovo ne u okvirima Crne Gore i koji su to sve načini koji su prihvatljivi, a koji su neprihvatljivi za žalovanje kada izgubimo nama dragu osobu – kazala je Novaković.

Ona je dodala da se predstava bavi temom koja je univerzalna, ali rijetko prisutna na pozorišnim scenama. - Zanimljivo je da se ona tiče svih, ali da se nije često postavljala u pozorištu. Ja iskreno nijesam ni sigurna da li je do sada obrađena konkretno ova tema gubitka roditelja i emocionalnog prejedanja – istakla je ona.

Novaković je s ponosom kazala da je svaka proba počinjala rečenicom: „Ja ovo nikad nikom nijesam rekla“. - Apsolutno nas je zbližio i sam pristup tog poludokumentarističkog teatra. Vjerujem da umjetnost može imati iscjeliteljsku moć i da jedino takva umjetnost treba i da živi – rekla je mlada rediteljka.

Faišku, koja dolazi iz Portugala, otkrila je da je predstava nastala iz razgovora sa rediteljkom i zajedničkog istraživanja univerzalnog iskustva gubitka. - Kada smo počele da razgovaramo o toj temi, shvatile smo da je ona univerzalna – svi imamo nekoga koga smo izgubili i ko nam mnogo znači. Iako imamo različite kulture i različite pristupe toj temi, osjećanje gubitka je isto. Predstava govori o tome kako društvo očekuje od nas da se nosimo sa bolom, i kako svako od nas ima svoj, drugačiji put kroz tugu – istakla je Faišku.

Scenografiju i dizajn svjetla potpisuje Angela Božović, kostimografiju Mia Đurović, kompoziciju Milivoje Pićurić, a koreografiju Maša Kagao Knez.

Direktorica Gradskog pozorišta Podgorica Sandra Vujović je nakon premijere istakla značaj Index scene za afirmaciju nove generacije pozorišnih stvaralaca. - Cilj Index scene je afirmacija mladih stvaralaca i nekih novih poetika i pozorišnih estetika. Ja sam jako srećna zbog ove večerašnje uspješne premijere. Mislim da imamo jednu generaciju i mladih glumaca i glumica i mladih autora, koji tek dolaze i za koje će se čuti i koji će ostaviti dubok trag na dramskoj sceni i u Crnoj Gori i šire – rekla je ona.