Umjetnost ne može postojati izvan života — Mirko Brkuljan o stvaralaštvu

Crna Gora ima jednu veliku prednost - ovo je podneblje iz kojeg potiče mnogo talentovanih stvaralaca. Međutim, istovremeno postoji i ozbiljan nedostatak: društvo često nije znalo kako da taj potencijal prepozna i iskoristi na pravi način, za dobrobit kulture i države - istakao je Brkuljan.

Crnogorski slikar Mirko Brkuljan nedavno se predstavio međunarodnoj publici u Milanu na kolektivnoj izložbi savremene umjetnosti koju je organizovala Galerija „Divulgarti Group“. Na poziv selektorke galerije Loredana Trestin, Brkuljan je izložio sliku „Šahista“. U Brkuljanovom radu često se prepliću elementi figuracije i simbolike. Motivi koje bira nijesu slučajni. Oni su nosioci ideja i filozofskih značenja. Takav je i motiv šaha koji se pojavljuje u slici „Šahista“.

Umjetnik nas je srdačno dočekao u svom ateljeu u Nikšiću. Zidovi su ispunjeni skicama, crtežima i slikama, dok su brojna platna naslonjena jedno na drugo i pažljivo složena po ateljeu, kao da čekaju svoj trenutak da ponovo izađu pred publiku. To će se uskoro i desiti, jer Brkuljan priprema retrospektivnu izložbu 14. maja u JU Muzeji i galerije Nikšić, a organizuje je uz podršku Ministarstva kulture. Pored ranijih radova, u ateljeu su i novija djela. Brkuljan nam posebno skreće pažnju na radove inspirisane savremenim događajima. Među njima je slika nastala pod utiskom pandemije korona virusa, kao i rad inspirisan ratom u Ukrajini, kroz koje pokušava da likovnim jezikom izrazi nemir i tragediju vremena u kojem živimo.

Dok nas vodi kroz atelje postaje nam jasno da svaka slika u tom prostoru nosi ne samo vizuelnu formu, već i priču o vremenu, idejama i iskustvu umjetnika koji stoji iza nje.

U intervjuu za Pobjedu Brkuljan govori o inspiraciji, umjetničkoj slobodi, kriterijumima vrijednosti u savremenoj umjetnosti i kulturnom ambijentu iz kojeg je potekao.

POBJEDA: Kakvi su Vaši utisci sa izložbe u Milanu? Kakve su bile reakcije međunarodne publike i kritike?

BRKULJAN: Utisci su izuzetno snažni. Moja slika je privukla veliku pažnju kako publike, tako i likovne kritike. U relativno kratkom periodu, za manje od dvadeset dana, dobio sam više od trista poruka i poziva u kojima su ljudi izražavali oduševljenje mojim radom. Posebno mi je značajno što su dva ugledna svjetska magazina posvećena likovnoj umjetnosti zatražila da napišu kritiku o „Šahisti“.

POBJEDA: Koliko je za jednog umjetnika iz Crne Gore značajno predstavljanje na izložbi sa umjetnicima iz različitih evropskih i svjetskih zemalja?

BRKULJAN: To je od ogromnog značaja. Učešće na takvoj izložbi otvara prostor da se rad jednog umjetnika vidi u mnogo širem kontekstu i da uđe u dijalog sa različitim poetikama i kulturama. Nakon izložbe interesovanje je bilo veliko - dobio sam pozive gotovo svih televizijskih kuća i mnogih pisanih medija u Crnoj Gori, pa čak i iz Srbije, da govorim o svom radu.

Crna Gora je, bez sumnje, zemlja slikara. Imamo velika imena koja su obilježila našu umjetnost. To su Petar Lubarda, Milo Milunović, Miodrag Dado Đurić, Uroš Tošković, Dimitrije Popović, Gojko Berkuljan, Vojo Stanić… To su umjetnici koji su ostavili dubok trag. Međutim, Crna Gora ima i mnoge talentovane stvaraoce koji nikada nijesu dobili priliku da svoje radove predstave široj publici. Put do vidljivosti u umjetnosti je složen proces. Problem je što kao društvo često ne znamo da prepoznamo i razvijemo sopstvene potencijale. Ne umijemo da izgradimo brend od sopstvene kulture.

POBJEDA: Koliko su političke strukture u Crnoj Gori danas zainteresovane za razvoj i podršku likovnoj umjetnosti?

BRKULJAN: Nažalost, vrlo malo. Ako pogledamo istoriju, ulaganja u likovnu umjetnost u Crnoj Gori nikada nijesu bila naročito velika. Najznačajniji period bio je neposredno nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1950/60. godine. Tada su nastajala velika imena poput Lubarde ili Milunovića. Nakon toga, interesovanje i ulaganja počeli su postepeno da opadaju, a likovna umjetnost je sve više svedena na dekorativnu funkciju. U kulturnom smislu, Crna Gora je dugo bila u sjenci velikog centra kakav je bio Beograd. Na neki način, mogli bismo reći da smo bili kulturne „žrtve“ tog centralizma, jer su mnoge inicijative i resursi bili koncentrisani tamo.

POBJEDA: Kakva je situacija danas?

BRKULJAN: Danas je situacija prilično siromašna. Nedostaju uslovi da se kulturno stvaralaštvo Crne Gore predstavi na visokom međunarodnom nivou.

POBJEDA: U kom smislu ,,siromašna“?

BRKULJAN: Nedostaje sistemska podrška koja bi omogućila promociju crnogorske umjetnosti u svjetskim centrima. Smatram da bi država trebalo da jednom godišnje organizuje makar jednu veliku izložbu u nekom od glavnih svjetskih umjetničkih centara - Parizu, Njujorku, Tokiju ili Moskvi. Umjetnost ne može da živi zatvorena u ateljeima. Djela moraju da se vide. Međutim, pojedinac teško može sam da iznese takav poduhvat bez institucionalne podrške. Kulturni sistem mora da funkcioniše kao cjelina.

Rad Mirka Brkuljana u njegovom ateljeu u Nikšiću (FOTO: Dragan Mijatović)

POBJEDA: Da se vratimo „Šahisti“. Što Vas je inspirisalo da šah iskoristite kao centralni motiv u slici?

BRKULJAN: Šah me je oduvijek fascinirao zbog snažne simbolike koju nosi. Crna i bijela polja šahovske table za mene predstavljaju metaforu svijeta - prostora u kojem se neprestano sudaraju dobro i zlo, svjetlost i tama, pobjeda i poraz. U tom kontrastu pronašao sam poligon za vlastitu filozofiju i razmišljanje o životu. Šah je najuzvišenija intelektualna igra koju je čovjek stvorio. Njegove kombinacije su gotovo beskonačne, a svaka partija je nova vizija i nova priča. Upravo zbog toga šah posmatram kao neku vrstu univerzuma - neuhvatljivog i beskrajnog u svojim mogućnostima.

POBJEDA: Da li Vi igrate šah?

BRKULJAN: Igrao sam ga dosta u mladosti. Dok sam bio u osnovnoj školi čak sam bio i pionirski prvak Nikšića. Postojala je mogućnost da nastavim ozbiljnije da se bavim šahom, ali su se životne okolnosti i interesovanja okrenula ka umjetnosti.

POBJEDA: Da li Vam je danas žao što nijeste nastavili ozbiljnije da se bavite šahom?

BRKULJAN: Ne žalim zbog toga. Šah i umjetnost su veoma slični. U šahu osvajate prostor na tabli, planirate poteze i stvarate strategiju. U umjetnosti takođe osvajate prostor, ali prostor ideje, emocije i vizije. Kada sam radio sliku „Šahista“, u to vrijeme svjetski šampion je bio Bobi Fišer. Njegova izuzetna inteligencija, brzina misli i vizionarska sposobnost duboko su me inspirisali.

POBJEDA: Kad već pominjemo djetinjstvo, sjećate li se trenutka kada ste počeli da crtate?

BRKULJAN: Vjerujem da sam se kao umjetnik jednostavno rodio. Odrastao sam u velikoj porodici - bilo nas je petorica braće i jedna sestra. Iako smo živjeli skromno, imao sam jednu privilegiju: bio sam jedino dijete u kući koje je imalo svoju sobu. Upravo u tom prostoru počela je moja prva umjetnička avantura. Po zidovima sam crtao, šarao. U toj sobi nastala je slika - „Gimnazijalka“. Imao sam šesnaest godina kada sam je naslikao. Vijest o toj slici brzo se proširila i čitava nikšićka gimnazija dolazila je da je vidi. Bila je to slika koja je, kako volim da kažem, jednostavno - rođena. Došao sam jedne večeri kući i od nekoliko letvica napravio improvizovani ram, odsjekao čaršav na kojem sam spavao i zategao ga preko letvica. Počeo sam da slikam i do jutra je slika bila završena. Mnogo gimnazijalki je dolazilo da je vidi. Sjećam se posebno jedne lijepe djevojke koja je stajala dugo ispred slike i na kraju rekla: „Kad jednog dana budem bogata, kupiću ovu sliku“.

POBJEDA: Gdje se ta slika danas nalazi? Jeste li je sačuvali?

BRKULJAN: Nažalost, nijesam. Upravo ta djevojka o kojoj sam govorio kasnije je otišla u Zagreb, tamo završila studije, a nakon nekoliko godina vratila se u Nikšić sa željom da kupi tu sliku. Došla je u našu kuću, ali mene nije zatekla. Tražila me je po gradu nekoliko dana. Sjećam se da mi je majka tada rekla: „Traži te jedna fina dama, hoće da kupi tvoju sliku“. Ja sam majci rekao da joj prenese da je ne prodajem. Međutim, majka me je pogledala i kazala: „Vidiš koliko voli tu sliku. Pusti je neka je kupi“. Na kraju sam popustio. Kada me je pitala koliko slika košta, rekao sam joj: „Dajte koliko mislite da vrijedi“. Dala mi je novac za koji sam tada mogao da kupim „fiću“. Tako je slika otišla na Primorje, u njenu vilu. Nažalost, tokom rata ta vila je opljačkana, a slika je vjerovatno ukradena ili uništena.

Brkuljan pokazuje jednu od svojih slika u ateljeu u Nikšiću (FOTO: Dragan Mijatović)

POBJEDA: Rekli ste jednom prilikom da umjetnik mora biti „rođen kao stvaralac“. Koliko je talenat presudan u odnosu na obrazovanje i akademsku obuku?

BRKULJAN: Čovjek mora da čuva ono što mu je Bog dao. Ako izgubi taj unutrašnji kompas, onda se lako udalji od svog pravog izraza. Akademija može da pomogne jer pruža uslove za rad, ali ona sama po sebi ne stvara umjetnika. Danas mi se čini da akademije sve više gube smisao. Više se skoro i ne govori o talentu. Ljudi doktoriraju umjetnost, a da nijesu savladali osnovni odnos prema četkici. Kada smo mi polagali prijemni ispit, nije bilo priprema kod profesora, niti privatnih časova. Dolazili smo sa onim što imamo - sa talentom. Danas je taj sistem potpuno drugačiji.

POBJEDA: Koliko Vaše porijeklo iz Nikšića utiče na Vaš umjetnički senzibilitet i teme kojima se bavite?

BRKULJAN: Nikšić je sedamdesetih i osamdesetih godina bio pravi intelektualni grad. Tu su živjeli brojni slikari, pisci i umjetnici. Postojala je snažna kulturna atmosfera koja je oblikovala čitavu jednu generaciju. Razgovori su se vodili na visokom kulturnom nivou. Čitalo se mnogo. Moja generacija je odrasla uz djela autora kao što su Hese, Dostojevski i Niče. Gotovo da nije bilo čovjeka koji nije znao da recituje poeziju ili raspravlja o književnosti i filozofiji. Bilo je mnogo boemskog duha. Društvo su činili glumci, slikari, studenti, ljubitelji filma i knjige. Gledali su se filmovi, vodile su se duge rasprave o umjetnosti i životu. Danas toga gotovo i nema.