Željezarin restoran: simbol nekadašnje slave i današnje ruine

Željezarin restoran, nekada reprezentativni objekat u Nikšiću, danas je samo ruina koja čeka vizionare novog vremena. Prethodne gradske vlasti planirale su da u ovaj prostor smjeste ambulantu i vrtić, ali je sve ostalo samo slovo na papiru.

Kada Nikšićaninu kažete da ga čekate „kod restorana“, naročito ako živi sjeverno od centra grada, nije mu potrebna preciznija odrednica. Ovaj termin koriste čak i mlađe generacije, ali restorana već dvije decenije nema. Vremešni Nikšićani, a posebno nekadašnji radnici Željezare, s nostalgijom se sjećaju druženja u tom objektu, dok se oni najstariji prisjećaju i same izgradnje restorana.

Prostrana sala sa stotinama stolova i velikim parkingom bila je kutak u kojem su metalurzi i njihovi prijatelji rado provodili sate nakon smjene. Ulicom Vuka Karadžića, koja dijeli fabriku od restorana, nekada su neprestano krstarili gradski autobusi. Ovo je bilo idealno mjesto za organizaciju proslava, jer u to vrijeme Nikšić nije imao namjenske svadbene salone niti restorane sličnog kapaciteta.

Mlađim sugrađanima preostaje samo da zamišljaju sliku kada kroz kapije Željezare „Boris Kidrič“ izmili nekoliko hiljada radnika u plavim bluzama, i kada pored Mamutovog spomenika krene prava „biciklistička revolucija“. A tek ako bi toga dana bila plata!

Decenijama unazad, uporedo sa „izdisanjem“ fabrike, zamirao je i ovaj dio grada. Godinama je u dijelu objekta poslovala prodavnica jednog trgovinskog lanca, ali danas je cijela građevina ogoljena – bez prozora, vrata, instalacija i podova. Preostalo je još samo da se „operuša“ dio krova sa prednje strane, mada je za takav poduhvat „bastadurima“, koji obično rade pod okriljem mraka, očigledno potrebno malo više hrabrosti.

Željezarin restoran, po svemu sudeći, čeka vizionare novog vremena – možda one koji su u blizini planirali grandiozni „Sunčani grad“, njihove nasljednike ili, jednostavno, neko bolje sjutra. Do tada će restoran ostati ključna gradska odrednica, bez obzira na to što odavno ne služi svojoj svrsi.

Odavno nema ni Pelagije, Kraša, Vračara, Kristala, Oficirske, Ratara, Optike, radnje „Majka i dijete“, Malog magacina, Robne kuće za mlade, bioskopa „Kultura“, pa ni SDK-a. Ipak, Nikšićani se i dalje upravo „kod njih“ nalaze i sastaju. Zanimljivo je da su se nekada ljudi mnogo lakše pronalazili na tim mjestima bez mobilnih telefona i GPS lokacija. Danas je i ta vještina postala dio kulture sjećanja – pojma o kojem mnogi rado besjede, često i ne znajući njegovo pravo značenje.