Kamenovanje u eri interneta: moderni oblik linča

Fenomen koji danas poznajemo kao kulturu linča, odnosno cancel kulturu, nije ništa drugo nego digitalizovani, tehnološki usavršeni oblik drevne prakse kamenovanja izgrednika, otpornika i jeretika. Ovaj oblik socijalnog kažnjavanja ne razlikuje se mnogo od onoga što se dešavalo u prošlosti, osim što su se promijenila sredstva i način na koji se bol nanosi.

Iako fizičko umorstvo više nije cilj po sebi, ne može se reći da je savremeni čovjek postao plemenitiji ili humaniji. Promijenjen je samo lokus nanošenja bola, dok je tehnika toliko uznapredovala da bi je teško isprala i Mikelanđelo u svojim djelima. Mnogi filozofi, poput Mišela Fukoа, ukazuju na to da je moderno doba zamenilo nasilje nad tijelom nasiljem nad dušom, što predstavlja mnogo dublju i potresniju promjenu.

Kako se pokazuje, likvidacija osuđenika nikada nije bila suštinski cilj, već je to oduvijek bilo javno, ritualno i kolektivno uživanje u nanošenju bola. Čovjek nije odustao od kamenovanja zato što je postao bolji, već zato što je pronašao efikasniji način da baci kamen bez štetnih posljedica po sebe, produžujući tako svoje sadističko uživanje u tuđoj patnji.

Ova priča duboko je ukorijenjena u jednu od najpotresnijih pjesama Miodraga Pavlovića, koja nosi naziv Prvomučenik. Ova pjesma, koja se može shvatiti kao lirska hagiografija arhiđakona Stefana, prvog Hristovog mučenika, istovremeno razvija dva suprotstavljena principa: oproštaj kao mogućnost prevazilaženja smrti i nanošenje bola kao dokaz palosti čovjekove prirode.

U završnici pjesme, Pavlović pjeva glasom onoga koga su „braća“ izvela van grada da mu pokažu boga svog: „Kupine bodu i riblji kosturi zalaze pod kožu. Oluja celu pustinja podiže do mog ranjenog lica.” Ovi stihovi otvaraju ključne teme našeg trenutka. Poruka pjesme je univerzalna i svevremena. „Braća“ su još tu, iako više ne stoje u krugu sa kamenjem u rukama. Sada su tu ekrani, tastature i prsti koji kamenjuju: skroluju, komentarišu, trole i klimaju glavama.

Kamenice su zamenjene reakcijom, a krv angažmanom, ali osnovni ritualni proces ostao je isti kao pre dvije hiljade godina: progon – raspeće – smrt! I kolektivno „pranje ruku“. Ne treba zanemariti publiku, koja je postala najsofisticiraniji oblik bratstva. Ona se drži po strani, ne iznosi presude niti odbrane, ali ostaje budna do kraja. Bez nje, linč gubi smisao.

U savremenom društvu, javni linč više nije sporadična pojava, već potreba na kojoj se insistira, razotkrivajući krhkost sistema koji ne može da reguliše društvene konflikte kroz institucije. Mnogi mediji, umjesto da budu faktor stabilizacije, često učestvuju u linču ili mu podilaze kao spektaklu, trgujući tuđom stigmatizacijom i nevoljom zarad vlastite koristi.

Nanošenje bola postaje brend, sredstvo eksploatacije u kojem svi, svjesno ili ne, saučestvuju, zaboravljajući savjest i odgovornost. Ovaj put vodi nas u zonu gdje će se bol tek početi vraćati svima, a možda i plaćati. Kraj ove priče još nije viđen, a ne moramo čekati dan Strahovnog suda, jer on će izgledati doći i bez Boga.