Laboratorija umjetnosti nesvrstanih: Prostor odgovornosti i solidarnosti

Kustoskinja Natalija Vujošević osvrnula se na četvorogodišnji rad na Laboratoriji kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja – projektu koji oživljava zaboravljenu zbirku nekadašnje Galerije nesvrstanih. Kako ističe, projekat je zasnovan na otvorenom pristupu i povezuje arhivsko istraživanje sa savremenim umjetničkim interpretacijama, uz odgovoran odnos prema arhivi kao prostoru znanja. Vujošević za Portal RTCG navodi da Laboratorija ponovo pokreće ideje Pokreta nesvrstanih, preispituje istorijske i političke nepravde i promoviše solidarnost i međunarodnu saradnju u kontekstu savremenih globalnih izazova.

Izložba "Arhive, skice i povezivanja ~ Laboratorija kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja" je otvorena 15. januara u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, a predstavlja osvrt na kustosko-istraživački projekat koji koncipiraju i realizuju Anita Ćulafić, Marina Čelebić, Nada Baković i Natalija Vujošević. Vujošević objašnjava da Laboratorija funkcioniše kao eksperiment u kustoskoj praksi - odbacuje hijerarhije i gotove narative, naglašava međugeneracijsku saradnju i otvorenost muzeja savremene umjetnosti.

Zbirka nesvrstanih nedavno je dobila status pokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja, čime se osigurava dugoročna institucionalna zaštita i pristup javnosti. Kustoskinja MSUCG poručuje da želi da publika sa izložbe ponese kritičko promišljanje izvora znanja, svijest o sopstvenim istorijama i osjećaj zajedništva, te razumije kulturu kao prostor učenja i transformacije, a ne samo spektakla.

Otkud ideja i šta je bilo prelomno u tome da počnete rad na projektu Laboratorija kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja? Istraživanjima arhiva zanemarenih istorija bavim se već nekih deset godina. To je započelo spontano, kroz rad na arhivi AFŽ-a za potrebe jedne izložbe, i nastavilo se kroz niz većih i manjih projekata, od kojih bih izdvojila Arhiv cetinjskih bijenala i Laboratoriju kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja kao dugoročne i trajne procese. Upravo me period preloma iz osamdesetih u devedesete posebno zanima - kao prostor lične i društvene traume, ali i kao mjesto kojem se važno vratiti i ponovo ga promisliti.

Projekat je iniciran u jesen 2021. godine, kroz niz susreta sa koleginicama Anitom Ćulafić, Marinom Čelebić i Nadom Baković, koje su se decenijama brinule o ovoj zbirci, u periodu kada je ona, od devedesetih nadalje, bila izvan fokusa programskih politika institucije u kojoj se čuvala. Prelomni trenutak dogodio se u susretu različitih znanja i iskustava: njihovog, koje dolazi iz višedecenijskog rada i brige o zbirci od osamdesetih do danas, i mog, koje se formiralo kroz arhivske i istraživačke prakse savremene umjetnosti.

Taj susret, zasnovan na povjerenju i zajedničkoj odgovornosti, postao je temelj cijelog projekta. Za mene je taj proces imao i snažnu ličnu dimenziju: željela sam da se ponovo, ali i drugačije, sretnem sa istorijom Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja i sa jedinstvenom zbirkom koja je nastala tokom njenog rada - ne samo kao istraživačica, već i kao neko ko pamti djelovanje galerije kao sastavni dio osnovnog i srednjeg obrazovanja. Istovremeno, bilo mi je važno da doprinesem tome da ovo nasljeđe ostane sačuvano i dostupno široj javnosti danas.

Kako je projekat zamišljen i da li ste danas, nakon četiri godine rada, zadovoljni njegovom realizacijom i smjerom u kojem je krenuo? Projekat je od početka zamišljen kao višeslojni sistem cirkulacije znanja. On polazi od zajedničkog rada i međugeneracijske razmjene između kustoskinja, zatim od istraživanja arhive nekadašnje Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja i njenog predstavljanja publici u Crnoj Gori. Paralelno, projekat se otvarao prema međunarodnim istraživačima koji su godinama bezuspješno pokušavali da pristupe arhivi, kao i prema povezivanju sa srodnim zbirkama i institucijama, sa ciljem ponovnog uspostavljanja međunarodne vidljivosti zbirke i njene istorije.

Svi planirani segmenti su realizovani, uz veliki broj programa, kako u lokalnom, tako i u međunarodnom kontekstu. Imajući u vidu okolnosti, uslove i nivo institucionalne podrške u kojima se projekat odvijao, vjerujem da su postignuti izuzetni rezultati. Ono što mi je jednako važno jeste činjenica da je proces ostao otvoren i živ. Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja djelovala je u periodu 1981–1995, a potom je njeno nasljeđe dugo bilo marginalizovano.

Šta je za vas bio najveći izazov u reaktuelizaciji jedne institucije koja je nestala, ali čiji fond nosi snažan politički i simbolički naboj? Izazova je bilo mnogo, ali bih kao ključni izdvojila urušenu i korumpiranu infrastrukturu sistema kulture, koja predstavlja problem svima koji žele ozbiljno da se bave praksama koje remete postojeći simulakrum. Decenijama živimo u stanju „razvoja nerazvoja“, u kojem dominiraju lični interesi ili prazna reprodukcija potrošenih zapadnih narativa, preuzetih bez stvarnog promišljanja. Nasljeđe Galerije nesvrstanih se teško uklapa u takve okvire. Izazov je bio - i ostao - razvijati projekte koji ne dolaze iz tih „zona interesa”.

Iako su u posljednjim godinama vidljivi određeni pomaci, opšta nestabilnost i dalje djeluje kao snažan demorališući faktor. Da bismo imali stabilan prostor za razvoj savremenih istraživačkih projekata i institucija koje dišu i misle, morali bismo biti znatno ozbiljnije društvo. Projekat je podrazumijevao opsežan istraživački rad, međunarodne saradnje i nove umjetničke produkcije. Kako ste balansirali između arhivskog rada i savremenih umjetničkih interpretacija tog nasljeđa? Arhivu ne vidimo kao zatvoreni i stabilni izvor „istine“, niti kao prostor sterilnih informacija, već kao živo polje susreta, čitanja i ponovnog promišljanja. Od samog početka bilo nam je važno da savremene umjetničke interpretacije ne funkcionišu kao ilustracija arhivskog materijala, već kao ravnopravni oblici mišljenja.

Balans se gradio kroz proces - kroz razgovore sa umjetnicima i istraživačima, susrete sa srodnim i drugačijim zbirkama, vrijeme provedeno u arhivi i kroz jasno postavljenu etičku granicu: arhiva nije sirovina za eksploataciju, već zajednički prostor odgovornosti i brige. Umjetničke produkcije nastajale su kao odgovor na arhivu, ali istovremeno i na savremeni kontekst u kojem se ona danas čita i iznova promišlja. Jeste li odmah naišli na razumijevanje kolega iz regiona i koliki je njihov doprinos čitavom procesu? Razumijevanje sa kolegama iz regiona bilo je veoma lako, jer se zajednički jezik i iskustvo odmah prepoznaju, za razliku od lokalnog konteksta u kojem je taj aparat nedovoljno razvijen.

Mnogi istraživači i kustosi iz regiona godinama se suočavaju sa sličnim problemima - zatvorenim arhivama, institucionalnom nezainteresovanošću i fragmentiranim nasljeđem zajedničke istorije. Upravo zato su međunarodne saradnje bile od presudne važnosti, ne samo kao profesionalna podrška, već i kao oblik solidarnosti i zajedničkog otpora zaboravu. Njihov doprinos ovom projektu bio je višestruk: ne samo sadržajan, već i metodološki i korektivni. Kroz dijalog, neslaganja i razmjenu znanja i iskustava formirana je mreža solidarnosti koja je postala jedan od ključnih, i najživljih, aspekata Laboratorije.

Posebno je zanimljiv kontinuitet poklona umjetnika, koji simbolički nastavlja praksu nekadašnje Galerije „Josip Broz Tito“. Koliko je ta praksa danas politička, a koliko etička ili kolektivna gesta solidarnosti? U savremenom kontekstu, u kojem je umjetnička produkcija gotovo u potpunosti podređena tržišnoj logici, odluka da se rad pokloni javnoj zbirci jeste svjesna politička gesta. Ona istovremeno nosi etičku dimenziju i ideju kolektivne odgovornosti prema javnom dobru. Ne radi se o nostalgiji za prošlim vremenima, već o svjesnom odbijanju dominantnog modela u kojem umjetnost postoji isključivo kao roba.

Namjera projekta jeste da podsjeti na ulogu institucija kulture u društvu - kao prostora javnog interesa, pamćenja i dugoročnosti - u trenutku kada se ta uloga često gubi u opštoj performativnosti i kapitalističkom delirijumu. Upravo zato su ovi pokloni jedan od najživljih segmenata kontinuiteta sa praksom Galerije nesvrstanih. U okviru projekta pokrenuta je inicijativa da se Zbirka umjetnosti nesvrstanih zemalja proglasi pokretnim kulturnim dobrom od nacionalnog značaja. Na kom je to trenutno nivou i šta bi takav status dugoročno značio za Crnu Goru? Inicijativa je usvojena i Zbirka je dobila status pokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja. To je važan korak, jer ovaj status ne znači samo formalnu zaštitu, već i preuzimanje dugoročne institucionalne odgovornosti.

On otvara mogućnost sistemskog rada, ali i obavezu da se ovo nasljeđe ne posmatra kao simbolički kapital, već kao živo i kompleksno polje znanja. Izložba okuplja umjetnike iz Evrope, Latinske Amerike, Afrike i Azije, uključujući i radove autora čiji identitet nije poznat. Kako ste se nosili sa pitanjima autorstva, reprezentacije i dekolonijalnog čitanja arhiva? Za nas, dekolonijalno čitanje arhive ne znači proizvodnju „ispravne“ priče, već prihvatanje fragmentarnosti, nesigurnosti i istorijskih nepravdi koje se ne mogu ispraviti, ali se mogu imenovati i učiniti vidljivim. Pitanje autorstva ovdje se otvara kao pitanje moći, ali i kao posljedica urušenih komunikacija i osipanja podataka u dugotrajno zapostavljenom kulturnom sistemu.