Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (X): Vilo, Vilo, đe si

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu.

LEGENDA O VILI (PIMA) S MALOG BOSTURA (Posvećeno Draganu Dudi (Nikičinom) Čavoru): Mali Bostur predstavlja jedan od niza dragulja u kruni Lovćena. Na ovom katunu su odvajkada boravila i živjela bratstva Pime, Čavori i Radonjići. Ova prelijepa legenda sačuvana je u usmenom predanju. U XIII vijeku na Malom Bosturu živio je Batrić Pima koji je za potrebe mletačkih trgovaca čuvao stada i za njih trgovao mesom i bijelim mrsom. Od tog posla se ubrzo obogatio. Kako mu je žena umrla na porođaju, imao je samo kćerku. Kćerka duge plave kose, vitka, plavih anđeoskih očiju bila mu je najveći i najljepši dar od samog Boga i njegova mezimica. Zbog njene ljepote mještani su je nazvali Vila (Pima).

Kako je Batrić Pima dobro živio i imao velike posjede kao i svoje pastire koji su čuvali njegova stada, on bi od septembra mjeseca do decembra često putovao kod Mletaka radi dogovora oko prodaje robe. Uvijek bi svojoj kćerki donosio brojne lijepe poklone i darove da je učini srećnom. Godine su prolazile, ona je stasala u jednu od najljepših đevojaka toga kraja. Mladići su se otimali da joj budu bliže. Dolazili su brojni prosci koje je njen otac odbijao, smatrao je da nema dostojnog njenoj ljepoti.

Bio je početak oktobra mjeseca, Batrić se te večeri pripremao da ujutro rano putuje kod Mlečana. Izašao je u dvorište, noć je bila prohladna, punog mjeseca sa zvijezdama. Konj je bio vezan pored same kuće za metalnu alku. Batrić je ušao u kuću i spremao se da večera s Vilom. U tom trenutku Batrić i Vila začuše jako zavijanje vukova koji su bili sve bliže. Vila ustade, izađe ispred kuće, konj poče nemirno da rže i da se trza, a vukovi su bili veoma blizu. Vila je prišla da umiri stado ovaca.

Poslije kraćeg vremena Batrić izađe u noć i viknu: „Vilo, Vilo, Vilo, đe si“. Odgovora nije bilo. Zavijanje vukova je stalo. Batrić, uznemiren, pozva mještane i reče im da je Vila nestala. Čitavu noć su mještani tragali za njom s upaljenim lučem, od Vile nije bilo niđe ni traga ni glasa. U samu zoru, umorni i iscrpljeni, svi su se vratili kućama. Tužni otac je tragao za njom danima, a često i u noćima punog mjeseca. Našli su ga pastiri smrznutog jednog decembarskog jutra kod Zvjerinjačkih rupa. Na njegovom licu su stojale ledom okovane suze.

Legenda kaže da su Pimu, zbog njenog anđeoskog lica i njene ljepote, vile iz Golublje pećine s Krsca uzele da im bude posestrima i da vječno s njima živi na padinama Lovćena. Mještani Malog i Veljeg Bostura su pričali da se uvijek pojavljivala u noćima punog mjeseca da čuva od upada vukova brojna stada, ali i svaku kuću u kojoj su bile mlade đevojke da ne bi doživjele njenu sudbinu. I danas, kada vas put odvede prema Malom i Veljem Bosturu, sjetite se ove drevne legende. Pastira više nema kao nekada, kao ni stada ovaca, ali ova legenda nas uvijek vraća onom mitskom što postoji u našim genima, povratku rodnom kraju i priča o njemu.

ĐEVOJAČKI DO Jedno od njeguških sela je i Dugi Do koji krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina. Kletve su nešto čime su se služili oni kojima je nanesena neka nepravda, bol, očaj i vjerovanja su da će se kletva uvijek ostvariti. Jedan od toponima ovog sela nosi naziv Đevojački do, a mi vam prenosimo predanje o nastanku njegovog imena.

U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su šest bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili.

Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova pomoću kojih je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku, koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona poslije smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućniji.

Često su mladi pastiri dolazili blizu Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovima ili dok čuva ovce. Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljujući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su sestre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica, samo klimnu glavom u znak odobravanja.

Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Borikine sestre su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca, nakon čega su se vratile svojim domovima.

Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom jednog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo vode sa izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sjeo u hladovini jednog drijena da malo odmori. Borika je neumorno radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola.

Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se, onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: „Koliki si, dabogda se propao“. U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s posljednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.

(Nastaviće se)