Film 'Oče naš': Anatomija slijepe poslušnosti i fašizma

Jedan od najjačih i najstrašnijih aduta i argumenata filma 'Oče naš', koji je dobio pet priznanja na festivalu u Novom, ogleda se u maestralnom prikazu načina na koji fašizam proizvodi sopstvene nasljednike. Da biste shvatili zbog čega mi je bila prva misao nakon gledanja filma, koji će na koncu pokupiti i priznanje mog kritičarskog FEDEORA žirija, Veliku zlatnu mimozu i još tri nagrade na Filmskom festivalu Herceg Novi, ipak moramo da se vratimo na početak.

Nakon otvaranja festivala, spustili smo se na zvanični koktel do Trga Hercega Stefana (Belavista). Tek kada sam spazila natpis 'posno' poboden među kanapeičiće, sjetila sam se gdje sam. Pa da, nije dovoljno napisati 'vegansko' – u Novom smo, a Gospojinski post još traje. Bilo je, dakle, kasno naveče; subota je već postala nedjelja, a mene je u 11 sati u Dvorani Park čekala zatvorena projekcija Stankovićevog filma, namijenjena mom, kao i glavnom žiriju zaduženom za igranu selekciju.

Liturgija u Crkvi Svetog Arhangela Mihaila bila je lijepa do te mjere da mi je na trenutak gurnula filmsku agendu u drugi plan. Ima to veze s ocem Gavrilom i ličnim ćakulama s bogom, naravno, ali najviše s tim što me, čim unutra zakoračim, preplavi sve i svja, vjekovi i vjekovi ponosa, prkosa, muke i jada crnogorske istorije. Tu u Novom je, pak, vladala drugačija energija. Žene lijevo, muškarci desno, djeca mirna kao bubice. Skoro svi do posljednjeg – pjevaju uglas.

Besjeda me iznenadila; bila je mnogo više 'životna', svakodnevna i čeljadetu nesviknutom na crkveni govor bliska nego što sam očekivala. Čestitajući veliki pravoslavni praznik, otac se vratio na Deset božjih zapovijesti. 'Ne ubij.' – zar i nju i sve ostale ne shvatamo previše bukvalno, pitao je. Svi mi ubijamo bližnje svakog dana, bilo riječima i pogrešnim djelima, bilo nebrigom i nečinjenjem.

Kad je, na koncu, pozvao okupljene da se pričeste, stiglo mi je i najveće iznenađenje. Zapanjujuće mali broj okupljenih prišao je bliže, siguran da jeste dostojan da se pričesti. Možda, a možda ima nečega i u onoj besjedi i onom dobronamjernom ali čvrstom autoritetu…

Puna nekih čudnih osjećanja, vraćajući se na svoju filmsku agendu, ušla sam u Dvoranu Park, pogledala 'Oče naš'… I mnogo prije kraja imala odgovor na pitanje da li bi ljudi s kojima sam tog jutra bila na liturgiji imali problem sa Stankovićem. Sigurna sam da ne bi. Štoviše, možda bi ih njegov film pogodio i mnogo više nego što je mene.

'Oče naš' je Stankovićev prvi igrani dugometražni film, ali već je uradio dovoljno filmova i serija da se može reći da je izuzetno vješt režiser. Tako je i njegov debi pitak, ekonomičan, dramaturški precizan i ispoliran. S druge strane, svu tu komunikativnost i lakoću izraza prate estetski i narativni izbori koji 'Oče naš' približavaju Tarkovskom i drugim majstorima sporogorećeg evropskog filma.

Kada je o filmu riječ, važno je znati da se Stanković držao 'kostura' događaja, ali da se uopšte nije bavio pukom rekonstrukcijom. Naprotiv, iskoristio je Peranovićev slučaj da se pozabavi nečim mnogo dubljim – anatomijom sistema koji počiva na nasilju, kontroli, predaji i bespogovornoj poslušnosti. 'Oče naš' je istinit film ne zato što je dokumentaristički precizan, nego zbog toga što je primjenjiv na sve aparate i oblike moći.