Miha Hočevar: Skriveni ljudi smo mi, mali ljudi koje niko ne vidi

U krajnje neobičnim okolnostima, pretučeni, mamurni i vezani lisicama, upoznaju se Guti i Sig. Jedan od njih pritom nema ni sjećanje na to ko je. Iz takve situacije kreće potraga za pasošem, za životom i počinje priča o prijateljstvu, usamljenosti i potrebi za pripadanjem. Dok Sig traga za svojim identitetom, Guti pokušava da ponovo stane na noge, iliti sastavi vlastiti život.

Film “Skriveni ljudi” reditelja i koscenariste Mihe Hočevara donosi svojevrsnu alegoriju života i priču “o ljudima koji su pomalo zalutali, ali još nisu izgubili mogućnost da pronađu pravi put”. U razgovoru za “Vijesti”, Hočevar objašnjava kako sam doživljava “skrivene ljude” i otkriva da je Island porijeklo same ideje filma i čitavog konteksta. Iako počinje gotovo kao crna komedija, iza tog humora se nalaze vrlo ozbiljne teme koje su nerijetko i tabu: razvod, gubitak, neuspjeh, pa i birokratija, finansijski problemi, gubitak identiteta i osjećaj da čovjek više ne pripada sopstvenom životu. Ipak, “Skriveni ljudi” suptilno i autentično otvaraju sva ta pitanja.

Hočevar ističe da mu je bilo važno da ozbiljnu priču spoji sa osjećajem topline i razumijevanja prema likovima, ali i da je humor neophodan kao “prirodan način suočavanja sa teškim situacijama, ali koji nikada nije usmjeren protiv čovjeka koji pati”. Tako ni humor u filmu nije zasnovan na ismijavanju, već na ljudskoj toplini i trenutku kada se poslije teškog perioda pojavi prvi (o)smijeh. “Publici je, posebno u ovim teškim, apsurdnim i opasnim vremenima, potrebna i mogućnost da se kroz film opusti, ali i da se prepozna u ljudima koje gleda na platnu”, poručio je umjetnik iz Slovenije.

Film je prikazan na nedavno završenom, 39. izdanju Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala gdje je osvojio i Zlatnu mimozu za najbolji scenario, koja je ravnopravno dodijeljena Mihi Hočevaru i Srđanu Koljeviću za film “Skriveni ljudi” i Vladimiru Arsenijeviću za ostvarenje “3 nedelje posle”. “Skriveni ljudi” je nježna komedija o empatiji, vrijednostima i prevazilaženju razlika. Na senzibilan način prikazuje svoje likove i na lijepo osmišljen način gradi odnose među njima”, stoji u obrazloženju odluke žirija.

Hočevar je istakao da mu to priznanje mnogo znači, ali da nagradu prvenstveno doživljava kao priznanje ljudima s kojima je tokom godina radio. Istakao je i da mu nagrada lično mnogo znači, ali da želi da je podijeli s ljudima koji su ga pratili i pomogli mu da dođe na festival.

O filmu, skrivenim ljudima danas, nama samima, Miha Hočevar govori za “Vijesti”. Film “Skriveni ljudi” kao da grije gledaoce u vremenu otuđenja i hladnih odnosa. Koliko to odgovara onome što ste htjeli da kažete ili samoj poruci ove priče, ali i reakcijama publike, te vlastitim introspekcijama koje dobijete od njih? Kada ste već spomenuli, hajde prvo da krenemo od poruke filma. Poruka je uvijek ukomponovana u samu priču. Mi pričamo priče. Koliko je to namjerno komponovano, ne znam, ali ja uvijek nekako instinktivno pričam priče, a teme ili poruke se spontano kroz moj mozak uguraju u sam film. Kada već snimam film, puno razmišljam o gledaocu i gledaocima generalno. Kada radim režiju i kada pišem, sebe postavljam u funkciju, odnosno u poziciju gledaoca. Tako da znam i razmišljam u smjeru: “Aha, sada će ona, dok njega gleda, osjećati to, on će onda da je pogleda ovako, pa će da makne pogled...” i tome slično. Sve je to nekako kao slaganje slagalice. Koristiš dijelove puzli dok ideš putem pisanja i režije. A onda i gledalac, kada prati priču, sastavlja svoju sliku.

Recimo, kada smo se nakon projekcije u Herceg Novom spuštali s tvrđave, sreli smo usput neke djevojke koje su nam kazale da im je film bio topao, lijep, drag. I to ti onda uljepša dan. Nema tih priča na hiljade, pošto nijesmo u takvom okruženju da bi ljudi stajali i dijelili komplimente, ali kada se desi, onda zaista osjetiš da su te pohvale iskrene. S druge strane, kada film ode u kino, o njemu govore brojke i odziv publike i onda se najbolje vidi kako je prošao.

Često slušamo o tome koliko su filmovi važni i koliko zapravo mogu da utiču na život/živote. Šta Vi kažete na to? Koliko “Skriveni ljudi” mogu da dopru do nekoga kome je to potrebno i promijene njegov/njen život? Bilo bi malo pretenciozno da kažem da moj film može da promijeni nekoga, nečiji život ili pak svijet. Ali, ono što ja sigurno znam jeste da je film meni spasio život. Da nijesam kao srednjoškolac totalno upao u taj svijet, ne bih ni završio gimnaziju. Vjerovatno bih se negdje propio ili čak nešto još gore. Možda malo pretjerujem, ali sjećam se da kada sam dobio taj fokus, film, to me je onda i vuklo naprijed. Dogurao sam dovde, pa ću, vjerujem, još malo i dalje.

Mogu reći da sam napravio dosta filmova, šest ukupno. Dva su bila omladinska, gdje sam radio s velikom ekipom klinaca, od osnovne do srednje škole. Više njih mi je reklo kako im je to na neki način promijenilo život, u smislu odgovornosti, komunikacije na setu, razumijevanja koliko je film složen proces koji obuhvata tehnologiju, priču, saradnju, način na koji se sve to oživljava. S obzirom na to, izgleda da neka priča zaista može nekome da promijeni život. To je posebno izraženo kada su u pitanju dokumentarci. I sami vidimo kako raste uticaj dokumentaraca danas, što je meni sjajno! Iako nijesam u tom polju, kada odgledam dobar dokumentarac na neku važnu temu, a sve su teme važne, ja sam prezadovoljan i to mi je fantastično!

Kada je u pitanju Vaš film, šta biste da nam naslov govori i ko su zapravo ti “Skriveni ljudi”? Naslov dolazi iz islandskog “Huldufólk”, iz islandske mitologije. Izgledaju kao obični ljudi, imaju svoje porodice, domove, vode svakodnevni život i bave se stočarstvom ili ribolovom, žive u prirodi, ali se vjeruje da su natprirodna bića koja samo liče na ljude. Za njih važi da su obično nevidljivi za ljude, osim ako sami ne požele da se prikažu ili se pojave u nekim posebnim prilikama. Mnogi Islanđani i danas poštuju i vjeruju u te priče o “skrivenim ljudima” koje se prenose generacijama.

Kada smo sa koscenaristom Srđanom Koljevićem odlučili da radnja bude smještena na Island, razmišljali smo i o tome da je to mala zemlja, sa populacijom čak manjom od Slovenije. To nam je bilo pomalo i smiješno, pošto smo i mi jedna od manjih zemalja, bar u Evropi. I onda smo shvatili da oni imaju tu svoju mitologiju, što je super, jer upravo to može da doda jedan malo mističniji momenat cijeloj priči koja ne mora da bude čisti realizam. Sve se to lijepo sklopilo sa sociološkom idejom skrivenih ljudi. A ko su stvarno skriveni ljudi - to smo, na neki način, mi. Mi, mali ljudi koji stvaraju taj svijet, a niko nas kao ne vidi. To što ste kazali, a onda i sami naslov filma, korespondira i s pjesmom jednog od naših najvećih pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića “Ljudi sjenke”. Prva strofa kaže: “Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze, kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku.” Pitam (se), koliko smo danas okrenuti jedni drugima i da li uopšte primjećujemo čovjeka do sebe? Iskreno, mislim da smo baš sada u toj fazi kada upravo to pitanje počinjemo da postavljamo. Barem ovaj naš svijet i naše društvo koje poznajemo, a to je i globalno uvijek negdje slično, što je dobro!

Ako sebi postavljamo to pitanje, znači da postajemo svjesni da nešto ne valja. Da smo se previše otuđili. Ako smo počeli to da se pitamo, možda smo ipak na dobrom putu. U suprotnom, dok sebi ne krenemo da postavljamo takva pitanja - izgubljeni smo, apsolutno. Ipak, oni ljudi koji nas vode i koji imaju uticaj na to da se sve to malo brže promijeni, a da nije opet nekim lošim putem i kojekakvom krvavom revolucijom ili čime li već, oni su još prilično blokirani u svojim razmišljanjima. Mi samo moramo i sebe i njih nekako osvijestiti. A možemo i da ih mijenjamo? Pa naravno, to je normalno i tako bi i trebalo.