Bijes ukrajinskih umjetnika: Rekvijem kao izraz tuge i otpora
Ukrajinski umjetnici koriste muziku i književnost kako bi izrazili bijes usmjeren protiv Rusije, koji je prožet tugom i željom za otporom. Verdijev Rekvijem postaje simbol njihove borbe i emocionalnog stanja.

Dvaput sam slušala kako Ukrajinci izvode Verdijev Rekvijem. Jednom u Lavovu, prošlog Velikog četvrtka, a drugi put prošlog mjeseca, pod velikom kupolom Katedrale Svetog Pavla u Londonu. U Katedrali Svetog Pavla, Ukrajinski orkestar slobode izveo je djelo sa Filharmonijskim horom, a veliki Dies irae – „dan gnjeva“ – razvio se u opernu oluju bijesa, odjekujući toliko snažno kroz visoke prostore koje je projektovao Ren, da je muzika zvučala poput grmljavine koja se odbija između planinskih vrhova.
U Lavovu, gdje su ga izveli ukrajinski hor i orkestar, veče je počelo pozivom da se prisjetimo poginulih u ratu. Lavovsko groblje bilo je kilometar dalje: 153 groba kada sam ga prvi put posjetila u jesen 2022. godine, a ove godine više od 1.000. Redovi i redovi vojnika ubijenih u dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama života, svaki grob zasađen cvijećem i biljkama, sa zastavama iznad njih. Tom prilikom, Dies irae – u mnogo prigušenijoj akustici Lavovske filharmonijske dvorane – djelovao je kao da u sebi nosi bijesni bol tuge. Svakako nikada nijesam čula gnjevniji „dan gnjeva“.
Mnogo sam razmišljala o ukrajinskom bijesu. Bio je to bijes usmjeren protiv Rusije i Rusa, a gorio je žestinom kojoj je ponekad bilo teško približiti se. I sami Ukrajinci ponekad su bili zatečeni dubinom svog bijesa. Oleksandr Mihid, pisac koji je sada u oružanim snagama, napisao je ratnu azbuku za djecu u kojoj slovo L označava ljut, odnosno bijes. On ga definiše kao „posebnu mješavinu osjećanja kada se želja da odbranite ono što je vaše, mržnja prema neprijatelju i trajna ljubav prema sopstvenom narodu pomiješaju u jednakim razmjerama“. Ta složena, ekstremna mješavina osjećanja nije emocija mirnodopskog života niti je laka za podnijeti.
Pokušala sam da je razumijem kroz književnost, konkretno kroz Homerove epske pjesme. Epovima je potrebno gorivo koje će ih pokretati na njihovom poetskom putovanju. Ali potrebna im je i odgoda, kako bi postali duge pjesme, a ne kratke. U „Odiseji“ je gorivo pjesme želja – želja da se vrati kući – dok je odlaganje posljedica božanske zlobe koja pred Odiseja postavlja brojne prepreke. Ali u „Ilijadi“, čija je radnja smještena u vrijeme Trojanskog rata, Ahilov bijes predstavlja gorivo pjesme: najprije njegov bijes zbog uvrede koju je kao podređeni pretrpio od svog zapovjednika, a kasnije bijesna tuga čovjeka koji je u bici izgubio najdražeg prijatelja. Tuga i bijes su rođaci; to mi je jasno i u Ukrajini.
Bilo bi pogrešno tvrditi da je ukrajinski bijes poput Ahilovog. Njegov bijes prelazi granice ljudskog i ulazi u ogromnu, mitsku emocionalnu zonu koju nastanjuju djeca bogova. Ipak, pomislila sam na veličinu tog Homerovskog bijesa kada sam se susrela sa gnjevom Ukrajinaca zbog civila koji su ubijeni, gradova koji su bombardovani i ljudi koji su silovani i mučeni. Pjesnikinja Irina Šuvalova rekla je u intervjuu sa književnicom Katerinom Jakovlenko za Suspilne, ukrajinski javni servis, da se bijes „izliva iz nas kao reakcija na nevjerovatnu traumu, udarac, provokaciju, strašne gubitke“.
Šuvalovina pjesma „Februar“ – koja se odnosi na mjesec početka potpune invazije 2022. godine – počinje nježno i ironično, podsjećajući da smo „planirali da prođemo kroz februar / kao kroz svaki drugi mjesec – / samo kraći“. Ali tada počinje invazija, pa „umjesto toga, rijeka urla i hvata nas za noge / ova crvena klizava zapjenjena / februarska-bijesna“. Prevoditeljke Amelija Glaser i Julija Ilčuk upotrijebile su izraz „februarska-bijesna“ kako bi oponašale zvučnu povezanost u ukrajinskom između riječi ljutij, kojom se označava februar, i ljuta, odnosno bijesna. Mene je krvava rijeka iz Šuvalovine pjesme odmah podsjetila na Homerovu rijeku Skamandar, zagušenu krvlju i tijelima poginulih u ratu.
A šta je „dan gnjeva“ koji pokreće Verdijev Rekvijem? Riječi, koje se danas više ne koriste često kao dio rekvijemske mise, potiču iz srednjovjekovne latinske pjesme koja priziva haos i užas konačnog raspada Zemlje. Intenzitet njenog izraza – visceralni, iz stomaka izvučeni izliv osjećanja – koji sam čula na tim ukrajinskim izvođenjima djela podsjetio me je na Homerov gnjev, iako je riječ o bijesu drugačije snage. Bijes Dies irae svojevrsni je bijes svijeta koji nastaje kada je sve poremećeno, kada su ljudskim djelovanjem stvari izbačene iz svog poretka. Svijet zarobljen u ratu, možda.
Nijesam hrišćanka, a vrijednosti Homerove „Ilijade“ su mi strane. Ali mislim da možda postoje različiti oblici bijesa. Neki bijes je trivijalan i sitničav; svakodnevni bijes zbog frustracije i agresije. Ali Mihid mi je govorio o stvaralačkom bijesu: bijesu koji proizvodi djelovanje, koji daje gorivo otporu. Njegov bijes dao mu je podsticaj i energiju da napiše knjigu „The Language of War“. Rekao mi je da je želio da njegova knjiga, ispunjena bijesom i posvećena prvoj godini potpune invazije na njegovu zemlju, bude „vremenska kapsula za mene, kako bih znao gdje sam bio kada, za pet ili deset godina, moj bijes više ne bude tako oštar“. Taj osjećaj, rekao je, posebno „nije mržnja, to je bijes, jer ti mržnja ne daje moć, ona je haotičnija. Ali bijes ti daje riječi“.
Godine 1981, Odri Lord napisala je hitno i snažno o bijesu koji rasizam pretvara u plamen – bijesu koji može da udalji bijele ljude i izazove njihovo negodovanje. Crne žene, napisala je, „drže svoj bijes pod uzdama“. Ali kada se stavi u službu, usmjeri prema djelovanju i riječima, bijes je „prepun informacija i energije“. Tako je bilo i sa Ukrajincima: bijes pretvoren u djelovanje pokretao je otpor.
Ali sada, 2026. godine, ukrajinski bijes tinja, barem među mojim prijateljima. Taj plamen ne može se održavati; progutao bi vas svojom ogromnom vrelinom. Šta ostaje? Umor, praznina, svijest o zastrašujućoj mogućnosti da, koliko god stvari sada bile loše, mogu postati još gore. „Imam osjećaj da je sve moguće – nuklearni rat, bilo šta“, rekla mi je Jakovlenko. „Sve što je bilo napisano u knjigama i prikazano u filmovima zapravo nam se događa.“ Saša Dovžik, direktorka Instituta za dokumentaciju i razmjenu Index u Ukrajini, rekla mi je da osjeća „čistu prkosnost i upornost i mračnu odlučnost, kao i sjećanje na to kako je bilo imati osjećanja i odanost toj nekadašnjoj verziji sebe koja je osjećala bijes“. Nedostajao joj je bijes, rekla mi je. Bijes i tuga dali su joj snagu da napiše svoju predstojeću knjigu „Apocalypse Baroque: Tales from Ukraine at War“, koja kombinuje različite žanrove – dokumentaristiku i bajke – sa energijom ispunjenom bijesom. Možda nas bijes ponekad približava opasnom području mita, destruktivnosti Ahila. Ali ako uspijete da ukrotite divljeg konja bijesa, neko vrijeme možete ga jahati.
Komentari
Promovisan roman „Bijele košulje“ Đorđija Đoka Mirkovića
Večeras je na Cetinju održana promocija novog romana Đorđija Đoka Mirkovića. Autor kroz djelo istražuje stradanje nevinih ljudi nakon 1948. godine.
Povezani članci
Popularno u Kultura
- Hadžihafizbegović Cetinjanima: Zaključah vas u srce svoje
- Večeras na TV Vijesti: Francuska drama 'Optužba' donosi snažne emocije
- Treći festival fotografije 'Tivat Photo Days' otvorio konkurs na temu 'Emocije'
- Mirela Ljumić najavila novi projekat 'Razvedene'
- KIC Budo Tomović u junu: LiTeritorija, Falling Walls Lab i bogat kulturni program
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.





