Koke: Cijena porodične tišine u novom filmu Igora Jelinovića

Film 'Koke' Igora Jelinovića donosi stvarnu sliku Dalmacije kroz prećutane emocije i porodične konflikte. Snježana Sinovčić-Šiškov osvojila Zlatnu mimozu za najbolju žensku ulogu.

3

Debitant Igor Jelinović odmakao se od turističkih razglednica i približio stvarnom životu. Rezultat je najstvarnija Dalmacija koju možete da vidite na velikom platnu – i zaslužena Zlatna mimoza za Snježanu Sinovčić-Šiškov.

Sasvim je kul ideja da se suština naših planina i našeg mora ne ogleda u golim stijenama, kamenim zidovima, suncu i sutonima, plažama, tvrđavama ili lučkim svjetlima, nego u mentalitetu. Ljudi koji bitno ne kažu ili prećute, a te „rupe“ pokrivaju praznom pričom, gorkim humorom, cinizmom… Ili tišinom. Sva Dalmacija i cijeli Hvar u filmu „Koke“ Igora Jelinovića – ogledaju se u prećutanom. Nećete tu, osim u posljednjem kadru, na pravi način ni vidjeti more niti bilo šta arhetipski mediteransko. A sav je Jadran tu stao u – ljude i njihove relacije.

Žestoka svađa „Koke“ su ona vrsta filma poslije kojeg odmah znate zbog čega je Zlatnu mimozu za najbolju žensku ulogu na Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festivalu – zaslužila upravo Splićanka Snježana Sinovčić-Šiškov. Jelinović, režiser debitant koji je osvojio četiri Zlatne arene u Puli, odmakao se od turističkih razglednica i približio stvarnom životu. Rezultat je najstvarnija Dalmacija koju možete da vidite na velikom platnu, a to možda ne biste očekivali od filma koji je nastao iz puke porodične svađe. Jelinović je prije skoro 15 godina svjedočio kako mu se mama i tetka svađaju oko nasljeđivanja kuće na Hvaru, pa se žestoko naljutio… I od ljutnje na tetku napravio film.

Kada se sve lično i autorsko sabere i oduzme, nakon filma „Koke“ – računica je daleko od onog „saldo je nula“. Ovo je filmski prvijenac u kojem je Jelinović pogodio nešto istinito, i lokalno i univerzalno, kao trajnu vrijednost. „Koke“ je, inače, nadimak – tetkino ime je Tonina. Druga sestra zove se Tajana, a Aleksandra Janković tu pruža savršen kontrast Snježani Sinovčić-Šiškov svojom igrom.

Nego, znate one crnogorske familije u kojoj je jedna ženska figura tako čvrsta i dominantna, da su suštinski ili po mnogo čemu matrijarhat? Takva je Koke u Jelinovićevom filmu. Ona je gospodarica porodične logistike, apsolutna kraljica svih društvenih relacija, savršeno asertivni i ubjedljivi pregovarač, boginja samopouzdanja. Perfektno organizovana, vodi i firmu, vozi novu „škodu“, brine o brigama i muža i kćerke i sestre i sestrine familije… I da, već godinama vodi brigu o staroj, već skoro nepokretnoj mami koja možda pati i od demencije.

Uglavnom, Koke se pruža drugima; svi se oslanjaju na nju… Do momenta kada prvi put ta cijenjena gospođa iz dalmatinskog predgrađa uradi nešto za sebe. I mimo ranijeg dogovora, iza sestrinih leđa, „na finjaka“ i u tajnosti otkupi dio porodične kuće na Hvaru. E, onda kreće pičvajz, a žena koje je decenijama držala cijelu familiju pod kontrolom odjednom postaje glavni negativac. Više niko ne bi da ona sve kontroliše.

„Koke“ je film koji teče savršeno lako – i u svim svojim teškim svađama i mučnim tišinama i obrtima, i u bljeskovima neodoljivog humora. Ipak, vjerujte, iza njega isijavaju žestoko promišljanje i ogroman rad i trud. Kao i spremnost i hrabrost, te uvjerenje režisera da neki bitni momenti na filmskom setu – moraju da se dogode sasvim spontano. Nešto mnogo veće od porodične svađe i povrede. U takvoj situaciji, u svoj toj pregovaračkoj sposobnosti, asertivnosti žene kojoj je zamjereno to što je postala previše sposobna – Snježanina Koke je apsolutno neodoljiva.

Mislite da je njena Dalmatinka samo hladna i proračunata guzica? Ma kakvi, u onoj sceni prežderavanja nakon momenta šoka i čak fizičke ugroženosti, pa u momentima nesanice ili preispitivanja u noći, tu izađe nešto mnogo kompleksnije. A Aleksandrina Tajana, sestra koja je cijelog života dobijala, primala, tražila, sa Snježaninom Koke je savršen tandem.

Poenta Igorovog filma ne ogleda se, naravno, u tome ko će dobiti kuću, ili ko je u tom sporu u pravu. Zato poenta nije ni u predivnoj posljednjoj sceni kada se, konačno pred morem, njegova Koke oslobađa emocionalnog tereta – i nastavlja dalje. Poenta je negdje u tome da su i Koke i njegov lik u filmu (zgubidan koji pravi, zamislite, nekakav podkast s teorijama zavjere o mikroplastici) – savršeni simptomi i produkti tržišnog svijeta i onog što u našem vremenu ostvaren život znači. Dakako, ovo je film o tome koliko šta u našim životima košta. A cijena stvari koje naše porodice nikad nijesu naučile ili umjele da izgovore – prokleto je velika.

Komentari

Pročitaj još

Promovisan roman „Bijele košulje“ Đorđija Đoka Mirkovića

Večeras je na Cetinju održana promocija novog romana Đorđija Đoka Mirkovića. Autor kroz djelo istražuje stradanje nevinih ljudi nakon 1948. godine.

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.