Dodatni rascjep: Želja kao nauralgična tačka

Između zahtjeva i želje događa se rascjep. Subjekt zapravo treba, i to je ono što je čisto nasilje nad njim, da - želi ono što se od njega zahtijeva; međutim, ukoliko on želi, kako to da se još na tome i zahtijeva.

Način na koji se performativni čin izvodi, poslužuje nam da protumačimo - šta zapravo hoće da nam se kaže, pošto nam se govori: obavi to do podne! Da li znači da, ukoliko stvar ne bude završena do podne, slijedi otkaz, ili čak, pošto je nemoguće to obaviti do podne, mi smo već dobili otkaz koji će nam se uručiti u podne?

Podsjetimo se mjesta iz filma Oficir i džentlmen, pošto ga naposljetku slomi, ili je pri tome, Sgt. Emil Foley upita Zacka zašto pristaje na sva ta ponižavajuća mučenja, dok ovaj ne posegne za melodramatičnim acting out-om, histeričnim izlivom suza, dramaturškim naglašavanjem kako zapravo nema gdje otići, da mu je to jedina karta da ostane i dalje u životu.

Totalitaristički govornici su ne bez razloga pribjegavali krajnjem acting out-u; oni su bili figura koja je apsorbovala pažnju velikog Drugog emitujući od prenaglašeno izgovorenih riječi, insceniranih pauza, izrežirane gestike, ono što je u priči proizvodilo efekat da se istina govori sama od sebe, koristeći lidera gotovo kao medijum kroz koji se materijalizuje.

Iskazom gospodar nešto prenosi, međutim, činom iskazivanja, on nam dodatno nešto saopštava, utoliko prije njegova pojava garantuje da ono što govori jeste uvijek i nešto više, dakle samu istinu. Ako bismo stvarima pristupili malo kompleksnije, kad stvar dakle dogura do pitanja - Che vuoi? (Šta želiš?), onaj koji ga postavlja, ne traži odgovor, prije da ukazuje kako ponašanje druge strane, vođeno neznanjem šta u stvari želi, proizvodi pritisak, konfuziju, situacije koje su, budući lišene smisla, naprosto izglobljene iz konteksta.

Tako, kad Valter Benjamin postavi najstrašnije pitanje koje je potpuno metafizičko - Kome se čovjek iskazuje? - odgovor je: nepostojećoj krajnjoj instanci kakva je veliki Drugi, jer je to provjereni način da nam se sve što činimo apriori odobri i verifikuje.

Sad, ovdje nastupa problem. Želja koja je želja Drugog (Désir de l’Autre), preuzeta od strane uvijek već rascijepljenog subjekta ($ – rascjep je konstitutivan obzirom da je subjekt drugo ime za njega), pošto se postavlja kao objekat koji se prinosi društvu kako bi se prošla mukotrpna inicijacija sa težnjom da se bude primljen unutra, iz otuđenja odvodi do separacije, uvida da je sam veliki Drugi unutar sebe prazan, krajnje razočaravajući.

Zato se u pomenutom filmu ubija Sid Worley, jer je njegova želja koja dolazi od Imena-Oca u potpunosti kastrativna, ono što je on iznevjerio, čemu, dakle, nije dorastao, otud prelaz na passage à l’acte, budući da - ime koje dobijamo možemo da promijenimo, jezik u kojem smo se rodili i na kojem sanjamo možemo da zamijenimo drugim, kultura koja djeluje najviše onda kad je subverzivno dekonstruišemo može da se naprosto premještanjem u drugu otpiše.

No, ono što zauvijek poput sjenke ostaje jeste - prezime (sinthom), prošlost koja je preko njega uvijek već neizbrisivo prokleto upisana u nama, i to je ono Realno što nastojimo odužiti tako što ćemo u simboličkom poretku biti - pilot, to jest advokat, umjetnik.

Ispuniti želju znači izgubiti je. I to je doista onda pozicija koja pada u depresivno stanje; međutim, ukoliko želju iznevjerimo, onda nas počinje iznutra proganjati tako što u svemu ukazuje na nedostatak onog nečeg što za ovu priliku možemo nazvati ‘transcendentalno x’, tako da neprestano to što u njoj ostaje neostvareno nastojimo da kompenzujemo nečim drugim, ali to je osuđeno na neuspjeh.

Kako nema ispunjenja želje nego samo njenog odlaganja kako bi se crpilo zadovoljstvo, zato se ona i dijalektički kreće. Vrlo važno je da nikada ne potpadnemo pod potpuni pritisak simboličkog, obzirom da je izuzetno užasan.

Superego jeste osveta, ne samo za neuspjeh, koliko prije za uspjeh, pođemo li od toga da, što više radimo na ostvarenju želje kako bismo potvrdili svoje mjesto koje nam je rezervisao veliko A, ali treba da ga zaslužimo (kako kaže Gete: 'Ono što posjeduješ, zasluži da bi to imao'), srazmjerno tome smo sve manje ispunjeni unutar sebe.

Ispunjenje želje ostaje apriori kastrirano i nezadovoljstvo je konstanta; naprosto, to nikada nije to. Pitanje: šta želiš (od mene)?, tim prije što je upućeno imaginarnom identitetu, nekom izvan svega kao postojećem entitetu koji sve naposljetku privodi smislu, naprosto mora prije ili kasnije dovesti do eksplozije acting out-a, mada je već to pitanje njegov proizvod.

Uostalom, pogledajmo Gospodara: budući da to nije stvar-po-sebi, nego čisti rob simboličkog, ono što uvijek već nastaje, šta on čini tim do kraja insceniranim performansom: poput starog dobrog totalitarnog perverznjaka, svoj užitak (jouissance), on dobija iz uživanja nas u njemu!

Između zahtjeva i želje događa se rascjep. Subjekt zapravo treba, i to je ono što je čisto nasilje nad njim, da - želi ono što se od njega zahtijeva; međutim, ukoliko on želi, kako to da se još na tome i zahtijeva.