Promocija knjige 'Gospodar knjige' u Tivtu

U Parohijskom domu hrama Svetog Save u Tivtu sinoć je održana promocija knjige Predraga Savića “Gospodar knjige”. O knjizi su pored autora, govorili Željko Komnenović, predsjednik Opštine Tivat i Miodrag Jakšić, urednik izdanja.

Knjiiga donosi priču o ulozi znamenitog ruskog emigranta Anatolija Ivanovića u razvoju savremenog srpskog izdavaštva i književnosti. “Svjedočimo o jednom novom naslovu vrijednoga stvaraoca i neumornog istraživača nepoznatih i zanimljivih istorijskih tema. Predrag Savić neumorno već decenijama radi na takvim temama koje su, više manje nepoznate za stručnu i laičku javnost. Knjiga ima intrigantan naslov Gospodar knjiga, zanimljiva priča o sudbini intelektualaca koji su iz velike ruske carevine nakon Oktobarske revolucije došli na obale Jadrana, u Boku, pa u Beograd. Tako je tekao put tih ljudi koji su služili ruskom carstvu i odjednom su postali neprijatelji države na čijem čelu je bio Lenjin. Većina tih ljudi, koji su bili izuzetni intelektualci i vojskovođe, završila je u Boki i Dubrovniku, pa odatle išli za Beograd i u svijet. Neki autori koji se bave kinematografijom iskrivljuju istoriju i predstavljaju te ljude kao kriminalce, a oni su bili kompozitori, arhitekte, inžinjeri, profesori, visoki intelektualci. Jedan od njih je i otac Maje Perfiljeve, poznate pjesnikinje. Sa karavanom bijelih Rusa morem je došao i Perfiljev. Zanimljivo je da su oni sa sobom donijeli i crkvena zvona. Dio tih zvona završio je u Grblju. Otac Momčilo Krivokapić je imao evidenciju o svim tim Rusima. Njihova imena, na žalost, su zaboravljena. A oni su obilježili kulturnu istoriju Crne Gore i Srbije.

Čovjek o kome govori ova knjiga, Anatolij Ivanovič, bio je jedan od vodećih izdavača između dva svjetska rata. Nevjerovatna ličnost. Knjiga govori i o Sergeju Slastikovu, mužu Desanke Maksimović. O tom podatku se malo zna. To je bila velika Desankina ljubav. Život je maštovitiji od mašte. Fascinantno je kako mi važne istorijske epizode prepuštamo zaboravu. Zato je i važna ova knjiga Predraga Savića, kome iskreno čestitam i očekujem njegove nove knjige” – rekao je Željko Komnenović.

“Kad smo videli ovaj rukopis, sa velikim zadovoljstvom smo odlučili da štampamo knjigu. Gospodin Komnenović je na najbolji mogući način skenirao značaj belih Rusa za kulturu ovih krajeva. Jedan od njih je bio Anatolij Ivanović, o kome Savić piše. Upoznajemo čovjeka koji je u Srbiji podigao standard izdavaštva, pogleda na književnost i način na koji su knjige dolazile do čitalaca. Ne samo da je pratio evropske trendove, nego je često išao i ispred. Imao je svoju najsavremeniju štampariju. On je preteča nedeljnih magazina i ženskih časopisa i stripova. On je to redovno objavljivao. Kroz ovu knjigu pratimo njegovu sudbinu do okončanja života u Venecueli. Upoznajemo ga kao preduzetnika i vrsnog intelektualca koji je znao kako knjigu da približi običnom čovjeku. Nije ovo knjiga samo o sudbini jednog čovjeka. Ovo je riznica značajnih ličnosti toga doba koje je Anatolij okupio u svojoj izdavačkoj kući “Narodna prosveta”. To su najznačajnija imena naše kulture: Isidora Sekulić, Desanka Maksimović, Slobodan Jovanović, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski” – kazao je Miodrag Jakšić.

“U Boku su prvi ruski zarobljenici stigli 1915. i 1916. godine. Prema njima su se Austrijanci okrutno ponašali. Ali, veliki talas ruskih emigranata naišao je 1920. i 1921. godine, nakon Oktobarske revolucije. Ivanović je u svojoj Narodnoj prosveti angažovao 12 Rusa koji su postali članovi Kraljevske Akademije. Mozak te redakcije bila je Isidora Sekulić. Oni su dolazili uglavnom brodovima i to preko luke u Meljinama. I danas u kotorskom Arhivu postoje izvještaji Lučke kapetanije. 22.500 belih Rusa je došlo tada. Osiromašena Boka je raširenih ruku primila toliko ljudi. Rusi su donijeli ogromno blago koje je uglavnom dato kraljevskoj Vladi da se pomogne izdržavanju ruske sirotinje. Ti Rusi su doživjeli strašnu sudbinu, završili su na gubilištima nakon 1945. godine. Oni su bili izuzetni intelektualci, duhovnici, stvaraoci, koji su ostavili veliki trag na ovim prostorima. Među njima se izdvaja Anatolij Ivanović o kome sam istraživao i na kraju napisao ovu knjigu. Pored Ivanovića, pokušao sam da rekonstrišem i put Sergeja Slastikova, muža Desanke Maksimović. Naslednici Desanke Maksimović su mi dali sve što je ostalo od zaostavštine tog zanimljivog Rusa. Desanka je njemu posvetila najlepše stihove. Desanka je bila jedan od prvih saradnika Anatolija Ivanovića u Narodnoj Prosveti. Ona je i uređivala i prevodila. Prevodila je sa više jezika. A u Narodnoj prosveti kao prevodilac radio je i Sergej. Ivanović je imao sposobnost da okupi sve ono što vredi, i od Srba i od Rusa. On je imao sposobnost da lako stvara poznanstva. To je čovjek koji je izdao neverovatno mnogo knjiga. Njegova izdavačka delatnost broji više desetina hiljada knjiga, udžbenika, enciklopedija, kuvara. To je gotovo nemoguće rekonstruisati. Imao je svoju najmoderniju štampariju, koju su Njemci odneli u Nemačku nakon aprilskog rata. Ja sam radio na njegovoj rehabilitaciji i to je uspešno završeno. Napisali su da je bio saradnik Hitlera, a on je od Hitlera jedva sačuvao živu glavu. Sada radimo na restituciji, ali to ide dosta sporo i teško. A Ivanović je imao ogromnu imovinu. Na ovoj knjizi pomagalo mi je desetak ljudi. Radio sam malo haotično, pravio sam i mnogo slovnih grešaka. Moj način rada je malo neobičajan. I hvala svima koji su pomogli da se štampa ova knjiga” – rekao je Predrag Savić.