Odgledali smo „Odiseju“: Vizuelno savršenstvo, ali gdje je nestala Nolanova magija

Kada novi film potpisuje Christopher Nolan, očekivanja nijesu velika: ona su ogromna. Autor koji je publici podario remek djela kao što su Interstellar, The Dark Knight, Memento, Inception i Oppenheimer godinama važi za reditelja koji uspijeva da spoji spektakl, emociju i intelektualni izazov. Zbog toga je njegova „Odiseja“ (The Odyssey), premijerno prikazana 17. jula 2026. godine, bila jedan od najiščekivanijih filmova godine.

Već nakon prvih nekoliko minuta jasno je da je riječ o tehničkom poduhvatu kakav se rijetko viđa. Nolan je godinama isticao da IMAX 70 mm predstavlja vrhunac bioskopskog iskustva, a „Odiseja“ je prvi igrani film u potpunosti snimljen IMAX filmskim kamerama nove generacije. Snimanje na stvarnim lokacijama u Grčkoj, Italiji, Maroku, Škotskoj i Islandu daje filmu autentičnost koju je teško postići kompjuterski generisanim pejzažima. Brodovi, hramovi, obale, pećine i ogromni talasi ne izgledaju kao scenografija, već kao dijelovi svijeta koji je postojao mnogo prije nego što su junaci u njega zakoračili.

Problem je u tome što će samo ograničen broj gledalaca imati priliku da film vidi upravo onako kako ga je Nolan zamislio: u punom analognom IMAX 15/70 mm formatu. Za najveći dio publike dio tog iskustva neizbježno će ostati nedostižan. Ipak, bez obzira na format projekcije, široki kadrovi, susret sa Kiklopom, prolazak između Scile i Haribde, oluje na moru, prizori Trojanskog rata i monumentalni Trojanski konj izgledaju impresivno. Vizuelno, ovo je vjerovatno jedan od najljepših i najambicioznijih filmova koje je Nolan ikada snimio.

Film su mjesecima prije izlaska pratile brojne polemike, a najviše pažnje izazvao je izbor glumačke ekipe. U centru rasprave našla se glumica afričkog porijekla Lupita Nyong’o, kojoj su povjerene uloge Helene Trojanske i Klitemnestre, dok Zendaya igra boginju Atenu. Jedan od najglasnijih kritičara bio je Elon Musk. On je na društvenoj mreži X tvrdio da je Nolan „izgubio integritet“, optužujući ga da mijenja rasni identitet mitoloških likova kako bi se prilagodio savremenim političkim i kulturnim trendovima. Musk je izbor Lupite Nyong’o za Helenu Trojansku predstavljao kao primjer takozvane „woke“ interpretacije antičkog epa, tvrdeći da takva odluka nije donesena zbog umjetničke vizije, već radi privlačenja pažnje i osvajanja filmskih nagrada.

Međutim, nakon gledanja „Odiseje“ postaje jasno da izbor glumaca nije njen najveći problem. Lupita Nyong’o profesionalno i uvjerljivo igra obje uloge, jasno razdvajajući Helenu i Klitemnestru, dok Zendaya donosi modernu, hladnu i gotovo nedodirljivu Atenu. Može se raspravljati o Nolanovom slobodnijem odnosu prema Homerovom epu, ali teško je tvrditi da su upravo ove glumice razlog zbog kojeg film ne ostavlja snažniji emocionalni utisak.

Najzanimljiviji sloj Nolanove interpretacije nije samo Odisejeva želja da se vrati na Itaku, već njegovo duboko kajanje zbog ideje o Trojanskom konju. Ta zamisao donijela je Grcima pobjedu, ali je istovremeno omogućila potpuno uništenje Troje. Grad je sravnjen sa zemljom, domovi su spaljeni, a nevini ljudi postali su žrtve pobjedničke vojske. Ono što se u legendi često predstavlja kao vrhunac Odisejeve inteligencije Nolan prikazuje i kao njegov najveći moralni teret. Odisej je dobio rat, ali je izgubio unutrašnji mir. Njegovo desetogodišnje putovanje zato nije samo povratak kući, već produženo suočavanje sa posljedicama sopstvene genijalnosti.

U tom kontekstu posebno važnu ulogu dobija Atena, koju tumači Zendaya. Ona se pojavljuje u gotovo svim ključnim trenucima filma, ali ne samo kao boginja mudrosti i Odisejeva zaštitnica. Njeno prisustvo djeluje kao personifikovana savjest – hladna, udaljena i neumoljiva. Atena ne podsjeća Odiseja samo na ono što mora da učini, već i na ono što je već učinio. Simbolički prizor obezglavljene statue boginje može se tumačiti kao slika urušenog moralnog poretka. Mudrost je izgubila glavu onog trenutka kada je Odisejeva briljantna zamisao postala sredstvo masovnog uništenja.

Nolan tako postavlja pitanje mnogo zanimljivije od polemika o izgledu glumaca: može li se neka odluka nazvati mudrom samo zato što je donijela pobjedu? Nasuprot Odiseju stoji Agamemnon, kojeg igra Benny Safdie, prikazan kao gotovo potpuno dehumanizovana figura rata. Njegova crna kaciga, težak hod i prijeteća pojava neizbježno podsjećaju na Darth Vadera iz serijala Star Wars. Sličnost, međutim, nije samo vizuelna. Kao što Darth Vader predstavlja čovjeka koji je nestao iza oklopa, tako i Nolanov Agamemnon djeluje kao vojskovođa u kojem je rat potisnuo gotovo svaku ljudsku osobinu. On više nije samo kralj koji predvodi vojsku. Postao je simbol sistema u kojem su pobjeda, moć i osveta važniji od pojedinačnog života. Agamemnon pokazuje šta bi Odisej mogao postati ukoliko potpuno potisne kajanje. On je čovjek koji se više ne preispituje – ratnik koji je dehumanizaciju prihvatio kao svoju novu prirodu. Odisej, s druge strane, još osjeća krivicu. Upravo mu ta sposobnost kajanja ostavlja mogućnost da ponovo postane muž, otac i čovjek.

I upravo tu dolazimo do suštine. „Odiseja“ je odličan film. Ali nije veliki Nolanov film. Sve je na svom mjestu: fotografija, muzika, montaža, scenografija, kostimi i produkcija. Svaki kadar djeluje precizno osmišljeno, a svaki brod, hram i pejzaž ostavlja utisak monumentalnosti. Film ima i snažnu ideju. Problem je u tome što se te ideje rijetko pretvaraju u jednako snažno osjećanje. Nedostaje ono teško objašnjivo zbog čega su filmovi Interstellar, The Dark Knight ili Oppenheimer ostajali u mislima danima nakon gledanja. Nema onog osjećaja zadivljenosti koji vas tjera da odmah poželite ponovo da pogledate film. Nema emocionalnog udara kakav donosi završnica Interstellara, niti gotovo nepodnošljive napetosti koju je Joker stvarao u filmu The Dark Knight.

„Odiseja“ traje gotovo tri sata, ali uprkos spektaklu povremeno djeluje hladno i distancirano. Gledamo savršeno komponovane kadrove i ogromne talase, slušamo snažnu muziku Ludwiga Göranssona, ali rijetko istinski osjećamo ono kroz šta junaci prolaze. Glumačka ekipa na visokom nivou Matt Damon sigurno i uvjerljivo nosi film. Njegov Odisej nije prikazan samo kao neustrašivi ratnik i briljantni strateg, već i kao umoran, tvrdoglav i često sebičan čovjek čije odluke imaju ozbiljne posljedice. Damon je najbolji u mirnijim trenucima, kada se iza Odisejeve snage mogu prepoznati strah, žaljenje i iscrpljenost. Posebno je uvjerljiv kada ne govori mnogo, već samo posmatra posljedice svijeta koji je pomogao da nastane.

Anne Hathaway donosi dostojanstvenu i odmjerenu Penelopu. Njena uloga nije velika koliko bi se moglo očekivati, ali svakom pojavljivanju daje emocionalnu težinu. Robert Pattinson je odličan kao Antinoj, dok Charlize Theron u ulozi Kalipso ostavlja snažan utisak iako nema mnogo prostora na ekranu. Tom Holland kao Telemah ima solidan nastup, ali njegov lik ne ostavlja upečatljiv trag kakav se očekivao od glumca njegove popularnosti.

Važno je podsjetiti da „Odiseja“ nije istorijski dokument, već filmska adaptacija antičkog mita koji je tokom vjekova prepričavan, mijenjan i tumačen na različite načine. Nolan ne pokušava da snimi doslovnu ilustraciju Homerovog teksta, već njegovu savremenu autorsku interpretaciju. Pravi problem filma nije to što se Nolan udaljio od tradicionalnih predstava o pojedinim likovima. Problem je što se, gradeći jedan od tehnički najsavršenijih svjetova u svojoj karijeri, udaljio i od emocije koja je njegove najbolje filmove činila posebnim.

Christopher Nolan ovoga puta djeluje kao reditelj koji je napravio tehnički gotovo savršen film za oči i izuzetno zanimljiv film za razmišljanje, ali ne sasvim i film za srce. Vizuelno fascinantna, tehnički revolucionarna i produkcijski gotovo besprijekorna, „Odiseja“ će bez sumnje ostati jedan od najvećih bioskopskih događaja godine. To je film koji treba gledati na najvećem mogućem platnu, zbog scena i kadrova koje će biti teško nadmašiti u bliskoj budućnosti. Međutim, utisak da je nešto nedostajalo. Nedostajala je ona neuhvatljiva Nolanova magija koja bi Odisejevo kajanje pretvorila iz intelektualno zanimljivog motiva u osjećanje koje publika nosi sa sobom dugo nakon izlaska iz bioskopa. Ostaje utisak savršenog spektakla za oči ali ne i za srce.