Živko Nikolić i njegov film 'Ljepota poroka': Nasljeđe i zaborav

Živko nas, očigledno, i danas posmatra kroz svoj objektiv. Njegov 'Živkograd' danas je raskopan - degradiran na štalu i nedovršenu, kratku ulicu - ali njegovi kadrovi odbijaju da izblijede. Možda je to najveća ljepota, ali i najteži udes njegovog poroka: što nas je zauvijek osudio na istinu o nama samima. Četiri decenije kasnije pred ogledalom 'Ljepote poroka', nesumnjivo, prepoznajemo isti odraz.

Kada je 1985. godine pala prva klapa na užarenom pijesku Ade Bojane, štampa ondašnje Jugoslavije je pohrlila da filmski projekat 'Ljepota poroka' crnogorskog i jugoslovenskog reditelja Živka Nikolića, pod okriljem beogradskog Centra filma, svede na senzacionalističku 'odu ružičastom epidermu', prateći snimanje naslovima poput 'Kamere na plaži', 'Razgolićena tajna' i 'Lepota poroka u crnogorskoj Kaliforniji'. Bio je to, čini se, prvi odbrambeni mehanizam sredine koja je, užasnuta sopstvenim odrazom ispred kamere, pokušala da kompleksnu antropološku dramu proglasi za skandal i provokaciju.

Reditelj je tokom rada demonstrirao strogu profesionalnu diskreciju. Po svom starom običaju, odbijao je da javno govori o filmu ili da ga medijski eksponira dok god proces rada na setu aktivno traje, a vezano za pomenute medijske napise smireno je ukazivao na umjetničku pozadinu priče, ističući da je ta 'oaza naturizma' zapravo 'poetski, metafizički objekat'.

Svjedočanstva filmske ekipe sa seta najbolje osvjetljavaju Nikolićevu vanserijsku posvećenost procesu. Bio je disciplinovan u radu do te mjere da se na snimanju nikada nije čekalo na njega, već isključivo na druge. Kada je trebalo snimati scene sa gostima, produkcija je dovela ljude koji su nosili markirane kostime, što je zahtijevalo sate čekanja i preciznog namještanja kako bi se sve adekvatno pokrilo. O kakvom se radnom fanatizmu radilo govori i podatak da je ekipa film snimala praktično sa samo jednim slobodnim danom.

Čak i kada se snimanje preselilo u Nikšić, u kuću od blata, gdje se pri postavljanju rasvjete sve srušilo, ili kada se čekalo na glumačke dionice jednog lokalnog naturščika, reditelj nije pokazivao ni trunku nervoze. Svjedoci pamte da reditelj nikada nije povisio glas niti pokazao nervozu. Kada bi nesnosna žega i čekanje doveli napetost do vrhunca, Živko bi skromno sjedio na pijesku sa garderoberima i rekviziterima, prekidajući tenziju svojim specifičnim, toplim humorom i tretirajući svakog radnika sa dubokim poštovanjem.

Proces je, pak, i pored Živkove proračunatosti, u velikoj mjeri bio oslonjen i na improvizaciju. Dovoljno je pomenuti da je ekipa naišla na grupu čeških turista i jednostavno ih pitala da li žele da učestvuju u filmu. Prihvatili su, pa su završili u kadru. Čak je i pjevač Bobo Stefanović dobio malu epizodu gotovo slučajno, jer se zatekao na Primorju.

'Ljepota poroka' premijerno je prikazana prije četiri decenije, davne 1986. godine. Kontroverzni napisi u medijima nastavili su se i nakon premijere. Tako je sarajevsko Oslobođenje optuživalo Nikolića da je 'neizlječivo zaražen mizoginijom', a najradikalniju estetsku diskvalifikaciju lansirao je zagrebački magazin Studio, ocjenjujući Živkovo ostvarenje kao 'pornić produžen za petnaest minuta'. Nikolićevo stvaralaštvo je do njegove smrti ostalo osporavano i u samoj Crnoj Gori, a on je govorio da ga 'rastuži što ponekad vidi da se pojedini ljute što drugačije slika Crnu Goru'.

U monografiji o djelu Živka Nikolića 'Iskušavanje filma', autora Mata i Božene Jelušić, navodi se da je te 1986. godine jugoslovenska kinematografija bila uzdrmana premijerom 'Ljepote poroka', filma koji je ubrzo stekao status najerotičnijeg filma u ondašnjoj Jugoslaviji. Sniman na autentičnim lokacijama crnogorskog krša u Progonovićima (Lješanska nahija), Nikšiću i na nudističkoj plaži na Adi Bojani, ovaj film je postavio ogledalo ispred patrijarhalnog, rigidnog i duboko licemjernog društva, razbijajući tabue o ženskoj seksualnosti, moralu i tradicionalnim okovima.

Ipak, film je ubrzo prerastao lokalne otpore. Najprije je, na Pulskom festivalu 1986. godine Mira Furlan za antologijsku ulogu Jaglike nagrađena 'Zlatnom arenom'. Film je te godine bio apsolutno najgledaniji u Jugoslaviji, ubrzo je distribuiran od Švedske do Japana, a u jednom periodu stekao je maltene kultni status u Izraelu, gdje su se gledaoci doslovno 'danju borili na frontu, a noću tukli za karte'. U Zapadnoj Njemačkoj film je otkupljen i prikazivan u čak 40 kopija duže od mjesec dana, u Francuskoj je distribuiran u 25 kopija, a čuveni filmski magnat Menahem Golan otkupio je prava i pripremio 400 kopija za američko tržište, nakon što je film uspješno prošao na festivalima u Montrealu, Torontu, Čikagu i Njujorku.

Takođe, na međunarodnom festivalu u Briselu 1988. godine film dobija nagradu 'Tremplin 88' i biva proglašen za najbolji strani film. Inostrana kritika bila je fascinirana Nikolićevim estetskim rukopisom. Kritičarka Mojra Dž. Blaj (Moyra J. Bligh) zapisala je da je to 'jedan od najtragičnijih i najpotresnije najljepših filmova koje je ikada vidjela', uprkos tome što ga je gledala bez prevoda, uopšte ne znajući gdje se geografski nalaze zemlja i ljudi koje prikazuje. Njena ocjena da su kinematografija i fotografska kompozicija briljantni, a muzika savršeno nenametljiva, najbolje govori o univerzalnom jeziku Živkovih slika.

Narativna osovina 'Ljepote poroka' počiva na dubokom civilizacijskom i geografskom kontrastu. Kada mladi bračni par, Luka (Milutin Mima Karadžić) i Jaglika (Mira Furlan), pritisnut siromaštvom, biva prinuđen da napusti planinsku vrlet, njihov silazak na more postaje ulazak u prostor radikalnog iskušenja. Luka dobija posao u solani, a Žorž (Petar Božović) uspijeva da obezbijedi posao i Jagliki, koja postaje spremačica u kampu. Njen prvi susret sa nagim ljudskim tijelima i slobodom stranih turista bio je traumatičan, obilježen stidom i molitvama da se vrati u bezbjednost svog siromašnog sela. Međutim, upravo tu počinje čudesna, suptilna i tragična anatomija Jaglikine transformacije.

Furlan je ulogom Jaglike ostvarila jednu od najimpresivnijih glumačkih transformacija na jugoslovenskom filmu, prevodeći svoj lik od preplašene gorštakinje do žene koja osvaja sopstvenu slobodu i tjelesnost kroz direktan sudar sa modernim svijetom. Karadžić je obezbijedio tragičnu protivtežu kao Luka, otjelotvorujući sudbinu pojedinca koji ostaje fatalno zarobljen pod pritiskom tradicionalnog plemenskog morala, dok je Božović liku Žorža podario cinični šarm malograđanskog posrednika, čuvara plaže u bijelom odijelu koji trguje ljudskim sudbinama.

Glumačku ekipu filma, osim Furlan, Karadžića i Božovića, čine: Mira Banjac, Eva Ras, Alen Nuri, Ines Kotman, Boro Stjepanović, Vesna Pećanac, Miodrag Miki Krstović, Boro Begović, Dobrila Ćirković, Milo Miranović, Svetolik Nikačević, Veljko Mandić i Drago Malović. Muziku potpisuje Zoran Simjanović, fotografiju Radoslav Vladić, scenografiju Miodrag Mirić, kostimografiju Divna Jovanović, a montažu Zoltan Wagner. Podsjetimo, film je imao i novu, digitalno restauriranu premijeru 2018. u Beogradu, u okviru projekta 'Vip Kinoteka', zahvaljujući Jugoslovenskoj kinoteci.

Ekipa Pobjede se povodom jubileja – četiri decenije od izlaska Nikolićevog najpoznatijeg filma – zaputila ka njegovom rodnom mjestu. Pejzaž kao da je prepisan iz ranih Nikolićevih kadrova: krš, prostrana imanja obasjana svjetlošću i tišina koju prekida tek poneki nalet vjetra sa Krnova. Tražili smo kuću velikog reditelja, jedno od onih mjesta koja bi u svakoj kulturi sa poštovanjem bila pretvorena u muzej ili makar zaštićeni spomenik. No, nekadašnje ognjište Nikolića, uprkos inicijativama iz 2015. godine da se dostojno obnovi u Živkovu čast, danas služi kao - štala.

Unutrašnjost, nekada ispunjena glasovima jedne od najučenijih familija u Ozrinićama, sada krije bale sijena, oronule drvene grede i tužne ostatke ljudskog prisustva: stari, raspadnuti dušek na čijim zarđalim žicama leži polomljena gramofonska ploča sa oznakom Jugotona. Simbolika je gotovo neprijatno očigledna. Zvuk osamdesetih, Živkovih zlatnih godina, utihnuo je pod balama sijena, dokazujući po ko zna koji put da smo gluvonijemi za potrebe sopstvenog nasljeđa.

Na obližnjoj stazi sreli smo mještanku, rođenu 1945. godine, koja pamti neka sasvim drugačija vremena. U njenoj kući, uz domaćinski skuvanu crnu kafu, otvorila nam je dušu pod uslovom da ostane anonimna. - Ova je bila najotmenija kuća u cijelom selu. Četvoro, petoro njih, svi su fakultetom bili obrazovani, svi na funkcije. Otac im je bio u Americi... To je bila živa inteligencija. Sa Živkovim bratom Tomom sam učila u osnovnoj školi. Živko je bio malo stariji, rođen 1941. godine. Bili su to vrhunski ljudi, odmjerena kuća i domaćinstvo - sjeća se naša sagovornica sa sjetom u glasu, dodajući da imanje ispred Živkove kuće održava komšija Goran Varajić.

Pitali smo da li se u Ozrinićima znalo i pričalo o njegovim filmovima osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. - Znalo se, kako ne. Ali tada ljudi nijesu imali kad da se zamaraju time. Radilo se, kopalo, oralo, čuvala se stoka... Prvi televizor sam vidjela tek sa 22 godine. Pješke se išlo na Krnovo, 25 kilometara, po noći se stoka ćerala, kolibe dizale. Danas je sve drugačije, sve je na dugme, niko ništa u selu ne radi. Zato se omladina i pomamila – objašnjava nam starica.

Njen najefektnija opaska tiče se upravo jubileja zbog kojeg smo došli – poroka i njegove ljepote u savremenom ključu. - Evo, sad je još gori porok nego u Živkovim filmovima.