Izložba o Inex Zlatnoj obali otvara se u Baru 19. avgusta

Umjetničko-istraživačka izložba posvećena sjećanjima na sutomorski hotel “Inex Zlatna obala“ biće otvorena 19. avgusta u galeriji “Velimir A. Leković” kao završno veče programa bARS, u okviru 39. “Barskog ljetopisa”. Izložba, čija je autorka pjesnikinja, scenaristkinja i novinarka iz Beograda Maša Seničić, rezultat je višegodišnjeg istraživanja i sakupljanja raznorodnih materijala u saradnji sa lokalnom zajednicom, a u prostoru će biti postavljena kao otvorena kolekcija nematerijalnog nasljeđa. Kroz autorske fotografije, audio i video zapise, arhivsku građu, dokumenta, predmete i srodne priloge, izložba mapira različite vizure – od zvaničnih turističkih narativa do intimnih memorabilija. Tim povodom, Seničić je bila gošća programa Radio Bara.

RB BI: Mašo, Vi ste rođena Beograđanka. Kažite mi, odakle veza između Vas i ovog dragulja naše obale?

Seničić: Prije svega, drago mi je da mogu baš u programu Radio Bara da govorim na ovu temu i hvala na pozivu. Rođena sam u Beogradu, ali sam sva ljeta svog djetinjstva provela na Zlatnoj obali jer je moj djed, očev otac, bio ekonomista u preduzeću „Ivan Milutinović“, koje je izgradilo hotel i pripadajuće naselje. Zbog toga smo među prvima imali priliku da postanemo vlasnici jedne od kuća nad stijenama. Naravno, sve to sam saznala mnogo kasnije, jer tokom odrastanja nije bilo potrebe za postavljanjem pitanja i potpitanja – znalo se gdje se ide na more, kao i da smiješ sam na plažu, a moje najranije godine su bile obilježene infrastrukturom tog hotela, paženim mediteranskim rastinjem i ljubaznim zaposlenima. Razgovarala sam sa mnogim ljudima i shvatila da je tada, devedesetih, Inex već propadao u odnosu na to kako je izgledao i radio u godinama nakon otvaranja. Ja ga se zaista ipak sjećam krajnje idealistično, kao velikog mehanizma, i čini mi se da se više nikad nisam osjećala tako sigurno kao među tim bungalovima.

RB BI: Kako je izgledao i koliko je trajao proces pripreme ove izložbe?

Seničić: Nakon prodaje naše kuće koja se nalazila u pomenutom naselju, negdje 2005. godine, imala sam potrebu da se kontinuirano vraćam na Zlatnu obalu. Mojim roditeljima je to bilo malo smiješno, ali nešto me je vuklo. Jedno vrijeme je hotel radio i onda se 2013. godine potpuno ugasio. Kada sam vidjela zatvorena vrata, a onda i glavnu zgradu sravnjenu do temelja, nije mi bilo svejedno. Tada sam krenula da sakupljam, tačnije, mahnito da arhiviram, jer mi se čini da, za razliku od starijih generacija, mi mlađi imamo svijest da sve propada i da je jako važna kultura sjećanja, pa jurimo da sačuvamo sve što možemo. Jasno nam je da već sjutra, kad se probudimo, može da se ispostavi kako je nešto naizgled neupitno obrisano preko noći. Zbog toga od 2013. godine sakupljam najrazličitije vrste materijala, arhivske fotografije, tekstove i video-zapise, dok fotografišem i sama. Imala sam priliku da 2020. godine dio toga izložim u Zagrebu, među publikom koja ipak ima izraženiji odnos prema svom dijelu jadranske obale, pa je cijela postavka bila podređena tom kontekstu. Najveća želja mi je, naravno, bila da izložbu organizujem u gradu za koji je hotel najviše bio vezan. I evo me sada tu.

RB BI: Trenutno boravite u Baru, a izložba će biti otvorena 19. avgusta. U sedmicama koje predstoje, da li postoji prostora da se postavka dopuni?

Seničić: Da, sasvim sigurno, i zato sam trenutno u Baru. Željela sam da malo bolje osjetim prostor Galerije „Velimir A. Leković“ i da pokušam da sa lokalnim stanovništvom, koje se sjeća Zlatne obale, uspostavim kontakt, da vidim da li posjeduju neke predmete, fotografije i naravno priče, ono što nazivamo nematerijalnim kulturnim nasljeđem. Postoji taj rogobatan termin, ali je meni važan, a to je parcitipativno nasljeđe, njega bih takođe volela da pomenem jer ovo nije samo moja izložba. Jesam potpisana kao autor, ali tu ima jako malo mojih fotografija ili nekih umjetničlih dopuna. Prije svega sebe u ovom procesu doživljavam kao nekog kustosa, sakupljača, umjereno ozbiljnog direktora arhiva Zlatne obale, i ovom prilikom želim da pozovem slušaoce da mi se jave da bismo postavku dopunili njihovim vizurama. Mogu da kontaktiraju uredništvo Radio Bara, koji će uputiti dalje na mene, a dostupna sam i na svim društvenim mrežama.

RB BI: Jako emotivno govorite o Zlatnoj obali i Hotelu Inex. Koliko je za Vas bilo teško da pomirite emocionalni dio, odnosno nostalgiju sa dokumentarističkim pristupom?

Seničić: To je veoma izazovan proces. Ja sam profesionalna umjetnica, bavim se različitim oblikovanjima materijala, ali svaki put je drugačiji i uvijek mora iznova da se opipava ta granica. Sada su sve vidljiviji projekti koji kreću od nekih ličnih istorija, ali meni je važno prvo da budem iskrena i kažem odakle krećem i zašto se mene ova tema tiče, ali zatim i da stavim do znanja da je to samo polazišna tačka. Moja lična istorija, odnosno vezanost za Zlatnu obalu, nije svrha i cilj ovog projekta, tj. ove izložbe. Projekat je mnogo širi od same izložbe, i postoji puno materijala koji u nju neće ni ući. Trenutno sam pred odbranom doktorata koji se bavi mjestima sjećanja, čime sam se bavila kroz studije sjećanja, digitalnu humanistiku i teoriju medija. Moja opsesija prostornošću i kritičkim teorijama je nešto što stoji iza cijelog mog rada. Naravno, to na ovoj izložbi nije vidljivo u formalnom smislu, ali je u mom biću prisutno i ne dozvoljava mi da budem patetična i nostalgična bez pokrića.

RB BI: Ova izložba dio je šireg projekta na kojem radite duže vrijeme. Je li projekat zaokružen ili ima dalje prostora za njegovo nadograđivanje?

Seničić: Sakupljati nešto tako dugo prirodno rezultira raznim mogućim slikama i iteracijama, idejama kako bi sve ovo moglo najbolje da se doživi. Prije neki dan dobila sam jednu lijepu vijest, pozvana sam da u Artget galeriji u Beogradu naredne sezone izlažem svoje fotografsko i predmetno istraživanje o hotelima, od kojih je Zlatna obala jedan, i to onaj ključni od kojeg je sve počelo. Ulaženje dublje u istorijat turizma i izgradnje hotela je popunilo za mene prazninu: dokumentarističku, informacijsku, teorijsku, koju sam imala kada sam počela da se bavim straživanjem Zlatne obale, pa je tako i ceo ovaj projekat rastao i poprimio malo ozbiljnije razmere. Shvatila sam da nije važno koji su to tačno lokaliteti, jer mi pričamo o paradigmatskim primjerima jugoslovenskih hotela, a ne samo o Inex-u, ili bilo kom drugom objektu, manje ili više spektakularnom u arhitektonskom smislu. Da zaključim, Zlatna obala je veliki projekat u trajanju, sadrži razna granjanja, a izložba u okviru Barskog ljetopisa je jedno od njih. Meni je vrlo važno da se izložba ne sagleda kao puka prezentacija materijala koji vise sa zidova, i zaista ću se truditi da inspirišem barsku publiku da taj poznat prostor galerije dožive drugačije.