Đuzepe Pičinini o Crnoj Gori 1896.

U monografiji o „maloj, junačnoj državi“, Đuzepe Pičinini objavio je u Firenci 1896. godine, uoči vjenčanja crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš i italijanskog prestolonasljednika Vitorija Emanuela Savojskog, sa autorski dubokom pažnjom i posvećenošću. Njegova namjera bila je da narod Italije bolje upozna i razumije odakle dolazi „buduća kraljica Italije“ i kakve vrijednosti ona sobom donosi. Knjiga nosi naziv „Crna Gora i Crnogorci – Uoči vjenčanja Savoja - Petrović“ (Giuseppe Piccinini, Cerna Gora, Montenegro e Montenegrini, Ricordo delle nozze Savoia-Petrovich) i predstavlja novi prevoditeljski i dvojezični izdavački poduhvat NVO Crnogorski međunarodni institut za štampu iz Nikšića.

U jesen će se navršiti 130 godina od vjenčanja koje je ustalasalo ne samo narod crnogorski i italijanski, već i evropske dvorove. Plemstvo je sa posebnim žarom, znatiželjom, pa i nevjericom pratilo ovaj događaj. Ipak, pogrešno je misliti da su svi u Crnoj Gori bili oduševljeni udajom svoje princeze, jer budući zet nije bio „viđen“ muškarac, pored tolikih junaka iz serdarskih i vojvodskih kuća, niti je bio „naše vjere“, ali je imao kardinalnu karakteristiku: naslijediće prijesto velike Italije.

Đuzepe Pičinini piše obimno o istorijskim, geografskim, etnološkim i kulturološkim karakteristikama Crnogoraca, oslanjajući se na dostupne izvore i putopise. Njegova publikacija je strukturirana i pregledna, te predstavlja sve što se, po autorovom sudu, mora predočiti narodu italijanskom. Iako je jednostavna u strukturi, monografija je glorifikujuća i romantična slika slobodom opsjednute i nesalomive državice, koja se suočava sa raznim interesima i pritiscima.

Pičinini započinje svoje djelo svečarskim tonom: „Italija i Crna Gora, dvije nacije koje su se borile da osvoje i sačuvaju svoju nezavisnost krvlju najplemenitijih među svojim sinovima“. On opisuje geografske karakteristike zemlje i pravi paralelu sa mentalitetom ratničkog naroda. Crnogorci su, prema njegovim riječima, ponosni, odlučni, a u isto vrijeme surovi, ali i odani jedni drugima.

U geografskim napomenama pominje Skadarsko jezero, Zetu, Moraču, Plavsko jezero, kao i glavne gradove: Cetinje, Njeguše, Podgoricu i Nikšić. Iz svake Pičininijeve riječi zrači iskreno poštovanje prema Crnoj Gori i njenim ljudima. Opisuje svakodnevni život, prehrambene navike, ali i očekivane sitne poroke, kao što su rakija i vino. Zaključak koji Pičinini donosi je da „u Crnoj Gori ništa nema važnije od ratničkog poziva“.

U jednom poglavlju autor ističe nedostatak planinskih staza i puteva kao prepreku razvoju trgovine, ali napominje da se radi na izgradnji novih puteva. Takođe, značajnu pažnju posvećuje dugoj istoriji Crne Gore, pominjući njene ilirske korijene, kao i značaj dinastija Balšića i Crnojevića. O dinastiji Petrović piše pojedinačno i podrobno, opisujući njihove doprinose učvršćivanju države i utemeljenju zakona.

Pičinini se trudi da narodu Italije približi ko je kćerka Jelena Petrović i iz kakve loze dolazi. Iako piše o Petru II Petroviću, ne spominje njegovu ulogu kao poete, a ni Obodsku štampariju, što sugeriše da su mu crnogorsko junaštvo i borba za slobodu bili zanimljiviji. U dijelu „Nošnje i običaji“, autor pokazuje svoje spisateljsko umijeće, pišući o običajima Crnogoraca i poštovanju prema ženama, naglašavajući da se prema njima ophode s dužnim poštovanjem.