Marvelov posljednji flop: 'Supergirl' bez suštine

Kreg Gilespi, majstor filmova s komplikovanim i karakternim antiheroinama, na kraju ne uspije da uradi ništa. Skript je prežvakan, a takvi su i vanzemaljski kostimi i specijalni efekti. 'Pankerski' vajb je, naravno, samo forma bez suštine.

Kakva ironija, napisati ovo za bilo koji superherojski film 2026. godine: žali bože što 'Supergirl' nije u većoj mjeri 'kako je sve počelo' priča. Najzanimljiviji u filmu Krega Gilespija jesu flešbekovi koji se tiču djetinjstva na umirućoj planeti Kripton. Sve ostalo je poput jurnjave one Furioze iz 'Mad Max' franšize za svekolikim gadnim kosmičkim njuškama - ali na ler i strogo onako kako zapovijeda navigacija najbezbjednijeg i davno istraženog puta.

Znate onu priču kada je Džejms Gan preuzeo 'DC Studios', pa svečano i pompezno obećao da neće započeti produkciju nijednog filma, dok scenario ne bude čelično čvrst? E pa, teško je sjetiti se bilo kojeg superherojskog filma koji 'jedan kroz jedan' ima lošiji scenario od 'Supergirl'. U vrijeme kada su filmovi u kojima Supermena glumi Kristofer Riv još tumarali Zemljom – 'Supergirl' (1984) koji je režirao Parižanin Žano Švarc bio je vrlo neobična živuljka. Sada zaboravljena, predivna Njujorčanka Helen Slejter tu glumi Karu Zor-El, koja otprilike dođe nešto kao sestra od strica Klarka Kenta.

Film koji vrišti od kempa, u kom prelude male role imaju i Mia Farou, Fej Danavej i Piter O'Tul - finansijski je propao, a ostao je izrešetan i paljbom kritičara (istih koji ga sada hvale kao 'toliko ciljano loš da je mnogo dobar') i upamćen po specijalnim projekcijama samo za žene. E pa, taj 'Supergirl' iz 1984. je Francuz snimio tako čudački i otkačeno - da je bio bez greške zabavan. Sada, kao i tada. A ovaj 'Supergirl' iz 2026. je sve samo ne zabavan.

I sad, nije to čak tolika ironija zbog Gana, tipa koji u kosmosima superherojskih filmova važi za baju koji snima najzabavnije priče; na kraju krajeva, on je ovdje samo producent. Bruka je to, što je ovo film Krega Gilespija, filmskog autora koji je snimao dobre, smjele i nekonvencionalne filmove poput 'Lars and the Real Girl' (2007) i pogotovo 'I, Tonya' (2017). Pa je i njegova 'Cruella' (2021), iako nesavršena - bila sve, samo ne predvidiva ili dosadna.

Dobro je što je izbor heroine Mili Alkok, s onom kerozinski zapaljivom androginom energijom ponijetom iz serije 'House of the Dragon', savršen izbor za svojeglavu superherojsku prznicu i buntovnicu. Naravno, uz onaj pogled iz kog zrače sve vatre Kriptona. Još njena Kara Zor-El izgleda i mnogo mlađe od njenih 26 godina. Na početku filma, ona je zaglavljena - u svemirskoj kafani. Kliše nad klišeima: cura koja je ostala bez roditelja (žrtvovali sebe i spasili joj živu glavu tokom propasti njihove planete) za sve to krivi i sebe i cijeli svijet - pa prosipa sav životni potencijal na nekoj planeti koja prigušuje sve njene moći.

Naša Kara Zor-El u birtiji na kraju univerzuma cimnuti tek kad joj taj isti svemirski razbojnik Krem (Matijas Šounerc, pojava nešto između pirata i skinheda) - ustrijeli voljenog psa Kripta. Nekakvim otrovnim strelicama, s nekih par dana šansi da se preživi. A Kripto se na početku filma, naravno, po novinskom članku koji slavi herojstvo Supermena - popiški. Ono, da se odmah sugeriše da je film sav u buntovništvu i pankerskoj energiji. I velika avantura počinje.

Tamo gdje je Ganov prošlogodišnji 'Superman' bio drzak, skoro pečobrazan, sasvim životan i stvaran u svemu tome, tu je Gilespijev 'Supergirl' jednostavno gorak - i ništa više. Performans Mili Alkok jeste okej, makar u onoj mjeri u kojoj joj to dozvoljava manevarski prostor sužen plićakom od scenarija… A u njemu je ona samo ko zna koja bad girl u nizu. Tinejdžerka sa strašnim ličnim povredama i emocionalnim ožiljcima - i ništa više. U svemu tome, najkorektniji za nekakav, bilo kakav angažovani podtekst, poentu ili čak samo sufliranje feminističkog narativa - jeste taj momenat kada se dvije od svijeta odbačene mlade žene, Kara i djevojčica Rutje, ipak dogovore da se za nešto zajedno bore.

Daren Korensvet, prošle godine kod Gana sasvim dobar u roli Klarka Kenta, pojavi se taman toliko da poželite da se njegovi susreti sa rođakom Karom u filmu 'Supergirl' dogode mnogo ranije i da ih ima mnogo više. Jer, prosto, perfektno znate u kom smjeru sva ta priča ide. I da se sve to tiče prihvatanja plašta Superdjevojke kao ruha odrasle žene – i djevojke koja se samosažaljevala i od bilo kakve odgovornosti i borbe samo odricala.

Naravno da je toj i takvoj priči potreban i father figure koji je i više od toga - a baš tako ga u roli Loboa, svemirskog plaćenika i grubijana zlatnog srca s ogromnom cigarom i u ruhu poput članova benda Kiss - glumi Džejson Momoa. E sad, šta on tu radi i zašto ga je baš taj glumac morao dobiti, budući da u DC svijetu glumi Akvamena - žešće je pitanje.

U takvoj igri, u kojoj se naša Kara osnažuje i polako pretvara u žestoku pravednicu i borkinju za pravdu - s druge strane su uglavnom generički ružnjikavi vanzemaljci. Nimalo originalno. Do te mjere da su se 'DC Comics' i superherojski fanovi odmah oglasili i naglasili da je to ipak pretjerano direktan omaž (čitaj: nemaštovito kopiranje) one Mos Ajzli kantine iz 'Star Wars' filmova i serija.

Ono što u filmu 'Supergirl' stvarno jeste dobro tiče se stvarnosti jedne djevojčice u svijetu koji nepovratno propada. Dakle, onih Karinih flešbekova, posljednjih dana i mjeseci na Argo Sitiju na planeti Kripton. Njeni roditelji Zor-El i Alura stvarno su tu najinteresantniji dio Gilespijevog filmskog narativa… U toj mjeri, da bi se komotno mogao odraditi makar televizijski spin-off s radnjom na Kriptonu koji polako nestaje - s njima kao glavnim likovima.

Tu negdje je podvučena i ključna teza filma: da je Supermen na Zemlji odrastao s maksimalnom pažnjom i ljubavlju roditelja koji su ga usvojili, a da su Karino djetinjstvo i odrastanje trajno obilježeni traumom izbjeglištva i svijeta koji skoro u cjelosti propada. Pa je zato ona, na svom putu ostvarenja, pod mnogo težim balastom od trauma i povreda… S tom i takvom narativnom podlogom - Gilespi, majstor filmova s komplikovanim i karakternim antiheroinama, na kraju ne uspije da uradi ništa. Scenario je generički i prežvakan, baš kao i vanzemaljski kostimi i specijalni efekti koji su sve, samo ne inovativni ili impresivni… A onaj 'pankerski' vajb samo je gola forma i oblanda, bez suštine. Nema u ovom filmu dovoljno supermoći za bilo kakav filmski let. Džejms Gan moraće opet sam da vadi kestenje iz vatre za 'DC Studios' režirajući 'Man of Tomorrow'. I taj sukob Supermena i Leksa Lutora praktično neće imati prostora za bioskopski kiks…