Divni gubitnici servirali savršenu oproštajnu večeru u 'The Bear'

Jača li haos kreativni proces - u kuhinji i na televiziji? Vaš utisak o novim epizodama zavisiće upravo od toga kako biste odgovorili na ovo pitanje, te što najiskrenije želite da se dogodi likovima koje ste zavoljeli. Niko ko se profesionalno bavi kuvanjem nije potpuno normalan. Nije pitanje da li ima neki psihološki poremećaj i jesu li mu sve ovce na broju, nego – koliko. Je li odlutala samo jedna ili mu se već dobro osulo cijelo stado… Niko nije bio normalan u seriji 'The Bear' tog juna 2022. kada je publika širom planete počela da jede iz ruke kreatoru Kristoferu Storeru i njegovim divnim čikaškim gubitnicima. Prvenstveno Karmiju Berzatu (Džeremi Alen Vajt), usamljenom i izmučenom kulinarskom geniju čija je potraga za perfekcijom u kuhinji zapravo samo kompenzacija za haos, raspadanje i totalnu neostvarenost u privatnom životu…

Tokom prve i druge sezone, kada je Karmi bio najviše na 'Vi' s normalnošću, niko nije imao zamjerke. Svi su se gostili njegovim nervnim slomovima, uživali, napuštali astal siti i zadovoljni, baš kao poslije najslasnije vagju govedine. Onda je Karmi počeo da kontemplira o normalnosti, pa i da flertuje s koliko-toliko zdravim životom… I zamjerke su počele. Serija/posluženje je previše sporo. Jela/teme su postale pretenciozne. Mora li sve da bude tako karmicentrično? Pa ovdje humora nema ni na vr' noža, hej… Niko ko se profesionalno bavi kuvanjem možda nije potpuno normalan, ali između ovog i onog juna prije četiri godine - 46 epizoda i jedan specijal kasnije - Karmi i ljudi koji ga okružuju mnogo su bliže zacjeljenju nego što je to iko mogao da pretpostavi.

Samim tim serija 'The Bear' se promijenila; njena poenta je evoluirala. Izmučeni i usamljeni genije odstupio je s pijadestala, sklonio se od reflektora i stopio se s timom – ne bi li pokazao da je ovo ipak priča o kolektivu, zajednici, odabranoj porodici. Onoj koja ti ne služi kao štaka, nego uz koju rasteš. I za koju znaš da je obavila najbolji posao na svijetu baš onda kada si spreman da je napustiš i pođeš u potragu za sobom… Kritičari i publika koji od filmova i serija vječito traže revoluciju, a ne 'samo' evoluciju, trenutno nijesu srećni s 'The Bear' – i to je razumljivo. No, valjalo bi da razmisle opet prije nego što novih osam epizoda nazovu ravnom linijom.

Tačno je da peta sezona na prvu loptu djeluje konvencionalno; da nema jakih talasanja, rizičnih skretnica, one-shot ili standalone epizoda koje istovremeno nadjačavaju i pojačavaju snagu cijelog kompleta poput: 'Review' (S01E07), 'Fishes' (S02E06), 'Forks' (S02E07), 'Napkins' (S03E06) i 'Bears' (S04E07)… Nema – ali to i jeste poenta. Nekad o kvalitetu i autorstvu jednako govori i svjesna odluka da se nešto ne uradi, pa i kod Storera sve čega nema – odsustvom miriše. I potpuno je, što je najbitnije, podređeno evoluciji likova i suštini njihovog zajedništva i izvrsnosti. Onog koje ipak ne hrani romantizovani haos; onog koje se može postići i smirenošću, saradnjom, zajedničkim rastom i poštovanjem…

Najmagičnije stvari ipak se događaju onda kada se ljudi osjećaju bezbjedno i dobro, pa zato ovaj cheff's kiss uopšte nije poljubac ekstaze. Peta sezona jeste zaslužila da skupite tri prsta, poljubite ih i podignete u vazduh u čast glavnog kuvara i njegovog tima, ali ne govori samo: 'Prste da poližeš!' Kaže nešto bitnije, dragocjenije, životnije… Dušu si mi pomilovao – prste ljubim, srce ti poljubim. Čak i zvuči kao psovka iz milosti i dragosti izrečena nekom svom… Nego, radnja. Četvrta sezona zatvorena je Karmijevim priznanjem pred Ričijem (Ibon Mos-Barak, i dalje MVP), Sid (Ejo Edebiri) i Natali (Abi Eliot) da je odlučio da napusti kulinarstvo i prepusti im posao.

Vrijeme za njegov odlazak nikad ne bi bilo pravo, ali sada je katastrofalno – jer restoran 'The Bear' je pred zatvaranjem. Džeremi Alen Vajt perfektno dočarava suptilno sazrijevanje svog lika. Na onom velikom digitalnom časovniku, koji im je zajedno s uloženim novcem predao glavni investitor i ujak Džimi/Cicero (nedoljivi Oliver Plat), sada su samo nule. Svega je ponestalo – vremena, namirnica, živaca. Što je najgore, ne mogu da priušte sebi da zatvore restoran ni na dan. Moraju da rade s onim što imaju (čitaj: pet listića zelene salate i dva grama školjki) iz dana u dan dok im nad glavom, osim računa, vise i Karmijev odlazak, ali i moguća inkognito posjeta kritičara nadležnog za dodjeljivanje Mišlenovih zvjezdica…

Skoro cijela radnja pete sezone staje u samo jedan dan, tj. smjenu u restoranu koji, nakon saznanja da Karmi odlazi, počinje biblijski da se raspada – ali bukvalno. U Čikagu bjesni oluja, kiša preplavljuje ulice, saobraćaj je u kolapsu. Isporuke kasne ili se otkazuju, cijevi pucaju, do vodoinstalatera se ne može doći, braća Fak (Mati Mateson i Riki Stafijeri) upadaju da pomognu – i propadaju kroz plafon. Svi su na ivici pokušavali da se naviknu na nove uloge u kuhinji kao Karmi i Sid, tražili (ne)moguće načine da gostima isporuče nadrealno lijepo iskustvo kao menadžer, domaćin i kapiten tima Riči ili se, prosto, nosili i s poslovnom krizom i s ličnim sranjima kao čarobnjak za tijesta i kolače Markus (Lajonel Bojs). Tako da, iako nema krupnijeg događaja od otvaranja vrata u 17.30 sati, ipak se štošta događa u njihovim glavama.

Ta 'nedogađajnost' zapravo je idealna za razigravanje 'sindroma uljeza' između Karmija i Sid, tj. uspostavljanja radne dinamike u kojoj je sada ona zapovjednica, a on 2. osoba po komandi. Nju radi višak odgovornosti, te osjećaj da nije dovoljno dobra, a njega – krivica jer u tom restoranu ne osjeća istu radost kao ostali. I jedno i drugo na neki način misle da ne zaslužuju svoje mjesto u kuhinji, a istovremeno ih, kao neviđene talente, magnet tegli da tu ostanu. Šarmantni Riči (Ibon Mos-Bakrak) ostaje MVP do kraja.

Karmijeva dinamika sa Sid i s Ričijem (s kojim će podijeliti neke baš divne i samospoznajne razgovore o tome što znači biti ljudsko biće) zauzima važno mjesto, ali može se reći da je ovo ipak prva sezona serije u kojoj cijela priča nije podređena i ne orbitira oko njegovog ega i traume. Tek u finišu četvrte instalacije postalo je jasno da je spreman, da je dovoljno sazrio, da je shvatio da se svijet ne okreće oko njega i njegovog iskustva. Samim tim Karmi tek sada može da prekine krug nasilja i zlostavljanja otpočet u disfunkcionalnoj porodici s majkom Donom (Džejmi Li Kertis), pa nastavljen i pretrpljen pod šefovima najboljih njujorških kuhinja… I, na koncu, prenešen u restoran 'The Bear'. Jer da – to što je radio i kako se ponašao prema ostatku tima, to jeste bilo zlostavljanje i sebe i drugih.

Krah kruga konačno je pred nama i, što je najvažnije, ta promjena djeluje zasluženo. Ona biblijska kiša koja je pogodila Čikago? Nije ta poplava bila uništenje, nego krštenje i pročišćenje. Ta silna voda kao da je sprala sve greške, grijehove i propuštene šanse – i otvorila put ka novom početku. Za Karmija i za ostale – bila to Dona koja je prokockala odrastanje svoje djece i dobila novu šansu s unukom; svježa sous-chef Tina (Liza Kolon-Zajas) čiji se naporni rad i te kako isplatio; Markus konačno spreman da se suoči sa svojim i očevim demonima ili ujak Džimi u jurnjavi za 'air rights' i pokušajem očuvanja tog prokletog restorana koji mu život uze, a ipak znači cijelu porodicu na okupu.

Taj novi početak, pak, naročito je važan za Ričija, čiji razvojni put ostaje jedan od najdragocjenijih darova serije. Dileme nema – zna se ko ostaje MVP, od Čikaga do Japana! A potvrđuje se i da je baš njemu morao da bude posvećen 'Gary', roadtrip specijal isporučen iz vedra neba uoči premijere pete sezone, sa sve Ričijem i Majkijem (Džon Berntal) u klinču s demonima toksične muškosti i krhkog muškog identiteta… Nema ni Majkija, ni drugih važnih likova iz prošlosti u novim epizodama, ali kao što rekosmo, to čega nema i što seriji 'The Bear' naizgled fali – uvijek je stvar autorske odluke.

Koliko ste puta zamišljali epizodu u kojoj ćete konačno upoznati tatu Berzata? Na kojeg ste glumca tipovali? Što ste mu sve u mislima rekli? Nešto sigurno jeste; milion emocija pohranjeno i čuva se u njegovom odsustvu u seriji 'The Bear'. I što Storer na kraju uradi? Uopšte ga ne prikaže. I to možda jeste frustrirajuće, ali tako treba i mora da bude. Taj čovjek nije ni trebalo da zakorači u seriju, morao je da ostane odsutan – jer takav je bio i zauvijek ostao u životu svoje porodice.

Sve je u finalnim epizodama 'ravnije' i narativno i estetski, ciljano i s mjerom, bez naglih prelaza, sa zakrivljenom linijom koja potpuno prirodno prelazi iz crvene zone anksioznosti u bujicu koja teče. Nekad mirno, nekad hirovito – ali stabilno. Ili barem stabilnije nego ikada. Jer takvi su zapravo ti momenti (samo)spoznanja i u životu, mirni i valoviti. Nema tu sijalica koje se pale iznad glave, velikih govora, jurnjava s kraja na kraj grada zbog velike geste… Filmovi su nas upropastili, zbog njih očekujemo da sve bude mnogo burnije i intenzivnije nego što može i mora, nego što jeste. Čini se da Storer razmišlja i osjeća svijet i svoje junake baš ovako, svjestan da 'bolje' ne mora da podrazumijeva i 'veće' i 'glasnije'. Dok je i sebe i njih i nas učio o razlici između 'živjeti' i 'preživljavati', haos je jednostavno prerastao u mirnoću rijeke. Odatle i drugačija fotografija, i ogoljen soundtrack s pulsirajućim instrumentalima Kristijana Lundberga (pod producentskom palicom velikog Hansa Cimera), ovog puta mnogo manje nalik džuboksu s najboljim pjesmama o Čikagu, što nije ni dobro ni loše, samo je – realno. I odlično odslikava i novu dinamiku u kuhinji i samu srž serije kojoj ujednačenost nikad nije bila jača strana, ali koja i sada, u petoj sezoni koja mnogima nije po volji, uspijeva da pronađe način da zatvori simbolični krug.