Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (I): Krstac i Vališta

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi - Lovćenu.

Legenda o nastanku imena Krstac: Legenda o nastanku naziva Krstac vraća nas u prošlost (X vijek) kada su krstaški hrabri ratnici prolazili kroz predjele današnje Crne Gore i išli ka Primorju i Svetoj zemlji. Put ih je vodio preko Njeguša ka Kotoru. Krstaški vojnici su prekonačili u kući kovača čija je žena trebala da se porodi. Na njima oklopi, svečane odore, mačevi koji su se presijavali preko njihovih svečanih odijela. Kovača su zamolili da svim konjima promijeni potkovice jer se smatralo da kovač donosi snagu i sreću porodicama i vojnicima.

U toj noći kovačeva žena se porodila. Rodila je zdravog dječaka sa „crvenom kapicom“. Vođa krstaša je uzeo tek novorođenog dječaka i podigao ga u visinu govoreći da će on imati natprirodne moći i da će čitavo selo štititi na razmeđi između svjetova živih i mrtvih, između mitskih i stvarnih bića. Dao mu je ime Krsto darujući ga malenim zlatnim krstom koji mu je okačio oko vrata. U samu zoru krstaši su krenuli prema klancu. Zajedno s kovačem, koji im je pokazao put kroz klanac ka Kotoru, sa sobom su poveli tek rođenog dječaka da ga prvi put ogrije sunčana zora kako bi mu dala snagu za život.

Vođa krstaša držao je dječaka u rukama. Zora, koja je svanula, napravila je na samom klancu odsjaj u obliku krsta. Krstaši su otišli u daleke pohode s prvim jedrenjacima, a maleni dječak i njegov otac vratili su se kući. Krsto je odrastao na razmeđi puteva od Primorja k Lovćenu. Na mjestu toga klanca često su se, u nevremenima i olujnim noćima, vodile borbe gromova, oluja, mećava, bura, vijavica – na razmeđi između Primorja i planina.

Krsto je svaki put bio u bunilu i znoju izgovarajući nerazumljive riječi i poruke neshvatljive ukućanima. Pao bi u trans, a njegova duša bi u takvim noćima lutala i borila se s demonskim silama. Poslije svake takve noći, na razmeđi svjetova i borbi s demonskim bićima, dječak se iznova budio ne sjećajući se prethodne večeri. Legenda kaže da su se upravo na području tog klanca kroz vjekove sukobljavale demonske sile mora i planina, vječna borba dobra i zla.

Porodica kovača je čuvala ovu tajnu, a mještani sa Njeguša o tome nijesu govorili, bojali su se da pomenu dječaka koji je imao tako natprirodne moći i bio obilježen na poseban način. Legenda dalje kaže da su mještani, u znak sjećanja na porodicu kovača i na borbu između sila dobra i zla, nazvali ovaj klanac Krstac – kao vječito sjećanje na tu noć kada su prošli krstaški vojnici prema Svetoj zemlji i kada je rođen dječak Krsto, čije su ih natprirodne moći čuvale i u svim narednim vjekovima.

Zato, kada prođete preko Krsca, kada padaju snjegovi, kiše, oluje, mećave, bure s mora i kada na tamnom i mračnom nebeskom svodu vidite neobične figure kako viju s munjama, sjetite se ove drevne legende.

Mletački klesar Franko i Vališta: Vališta su u drevnoj prošlosti bila jedan od najljepših katuna, a kasnije zaseoka koji pripada njeguškom selu Mali Zalazi. Ovaj katun su u prošlosti koristila bratstva: Matkovići, Dudići, Ivanovići i Pejanovići. Pogled sa Vališta pruža se ka malenom primorskom mjestu Ljuta, opija vas pogled na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac.

Mnogobrojne kuće i guvna su izrađene od pravilno klesanog masivog kamena i ostale su kao svjedočanstvo da su žitelji Vališta živjeli bogato u prošlosti. Kamene staze se oštro spuštaju prema Kotoru i Ljutoj koji su u svojoj prošlosti bili pod Mletačkom Republikom, a kasnije pod Austrougarskom monarhijom.

Franko je bio poznati mletački klesar koji je neke od najljepših kamenih vila Kotora, Perasta, Dobrote i Prčanja ukrasio mnogobrojnim lijepim kamenim i ornamentnim ukrasima. On je poticao iz poznate venecijanske porodice koja je vjekovima prenosila klesarsko umijeće i zanat. Franko je u Dobroti imao suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Živio je izuzetno bogato, imao je grupu radnika s kojima je gradio i klesao najljepše vile u Boki Kotorskoj. One najljepše i najsloženije radove sam je radio i tako spajao najljepše kontraste mora i kamena.

Mletačka Republika u Boki je cijenila njegovo klesarsko umijeće. Franko je postao bogati vlastelin koji je ugovarao brojne klesarske poslove. Bogati njeguški trgovci s Vališta su često silazili u Boku Kotorsku, trgovali s Mlecima meso, žitarice, sir. Jedne takve prilike trgovci s Vališta su upoznali Franka. Franko je s Njegušima izgradio brojna prijateljstva. Njegove grupe su često s njim boravile na Valištima gdje su izgrađivana mnogobrojna lijepa guvna i kuće kao prestiž jednog vremena.

Majstori su bili dobro plaćeni, ali sve finalne radove radio je sam Franko. Neki od složenih radova s kamenom trajali su do kasno. Franko je sa svojim majstorima znao da konači i spava na Valištima. Prilike u Evropi su bile složene i neki novi oblaci su se nadvijali nad Bokom. Franko je sve to s brigom posmatrao. Svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru je prvim trgovačkim jedrenjakom poslao za Veneciju.

Nakon stvaranja „Prve koalicije“ 1792. godine, Francuska je preko Alpa poslala veliku vojsku na Mletačku Republiku. Nakon osvajanja sjeverne Italije i Tirola, francuska vojska kreće prema Beču. Godine 1797. Austrija je potpisala Kampoformijski mir s Francuzima po kojem Francuska dobija Belgiju, Jonska ostrva i manji dio mletačkih teritorija u Italiji, a Austrija ostale mletačke posjede uključujući i Boku Kotorsku.

Dok je Franko radio na Valištima, stigao je jedan od njeguških trgovaca koji je rekao da je u posljednjem trenutku uspio da izmakne iz Boke, koju je okupirala Austrougarska monarhija. Tada su se Franku slile suze niz lice koje je bilo bjelje od kamenog praha. Pogledao je na svoj zlatni džepni sat koji je pokazivao 12:15 časova. Franko je to vrijeme isklesao u kamenu koji i dan-danas postoji na jednoj od kamenih kuća na Valištima.

Nadajući se da će Austrougarska monarhija cijeniti njegovo umijeće, Franko se sa svojim majstorima prijavio novim vlastima. No, nažalost, njegova sudbina je bila drugačija. Austrougarske vlasti su ih zarobile i odvele na svoje druge teritorije. Franko više nikada nije vidio Boku Kotorsku, ali ni Veneciju, ni svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Umro je kao sužanj dok je ispisivao poruku o ropstvu. Na jednom kamenu je isklesao: „Moje ropstvo mi je donijelo slobodne misli, ali i smrt“.

(Nastaviće se)