Zemlje Persijskog zaliva ulažu milijarde u Afriku: Razlozi i posljedice

Zemlje Persijskog zaliva ulažu milijarde dolara u Afriku - u luke, energetiku, poljoprivredu i sirovine. Investitori iz regiona primjenjuju različite strategije, što postavlja pitanje šta stoji iza ovih ulaganja i kakve posljedice to ima za afričke države.

Prije nekoliko dana objavljeno je da kompanija ADNOC Distribution iz Ujedinjenih Arapskih Emirata preuzima Šelovo poslovanje s benzinskim stanicama i distribucijom goriva u Južnoafričkoj Republici. Vrijednost transakcije procjenjuje se na oko milijardu američkih dolara, čime Abu Dabi obezbjeđuje pristup najvećem afričkom tržištu goriva. Ovaj posao je samo jedan primjer trenda koji se proteže daleko izvan energetskog sektora.

Prema podacima britanskog istraživačkog centra Četam haus, zemlje Savjeta za saradnju u Zalivu uložile su više od sto milijardi dolara u Afriku tokom posljednje decenije. Od toga je oko 59 milijardi dolara investirano iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a gotovo 26 milijardi iz Saudijske Arabije. Politikolog Štefan Rol iz Njemačkog instituta za međunarodne i bezbjednosne poslove (SWP) ukazuje na to da za zalivske države Afrika nije udaljeni region, već njihov neposredni susjed.

Prema njegovim riječima, istočna Afrika se nalazi uz ključne trgovinske rute, a između dva regiona postoje višedecenijske ekonomske i društvene veze. Rastuće angažovanje zemalja Persijskog zaliva u Africi stoga nije iznenađujuće. Madalena Prokopio iz Evropskog savjeta za spoljne odnose naglašava da sve zalivske države nastoje da svoje privrede učine manje zavisnim od nafte i gasa, te da Afriku posmatraju kao tržište budućnosti.

Prema analizama Četam hausa, Brukings instituta i Afričke razvojne banke, kapital se prije svega ulaže u energetiku, luke, logistiku, poljoprivredu i kritične sirovine. Takve investicije obezbjeđuju trgovinske rute, jačaju prehrambenu bezbjednost i omogućavaju pristup sirovinama poput bakra, kobalta i litijuma, koji su ključni za proizvodnju baterija, električnih vozila i razvoj vještačke inteligencije.

Međutim, države regiona imaju različite pristupe. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati prvenstveno investiraju u obnovljive izvore energije, dok je Katar do sada imao znatno manju ulogu i selektivnije pristupa ekonomskoj saradnji. Rol ističe da se politika upravljanja lukama i ekonomski interesi ne mogu odvojiti od spoljnopolitičkih i bezbjednosnih ciljeva, dok Prokopio dodaje da Emirati snažnije povezuju svoj ekonomski angažman sa spoljnopolitičkim interesima nego druge zalivske države.

Za mnoge afričke zemlje, rastuće interesovanje država Persijskog zaliva dolazi u pravom trenutku. Potreba za finansiranjem raste, dok se zapadna razvojna pomoć smanjuje. Investicije iz zemalja Persijskog zaliva bi mogle pomoći u zatvaranju finansijskih praznina u oblastima infrastrukture, energetike i logistike.

Ipak, takav angažman nije bez kontroverzi. Četam haus upozorava da je veliki dio ulaganja koncentrisan na strateške interese zemalja Persijskog zaliva, uz opasnost da Afrika ponovo bude svedena na ulogu izvoznika sirovina. Ključ je razvijati preradu i stvaranje dodatne vrijednosti na samom kontinentu. Rol smatra da investicije mogu donijeti izazove u obliku novih zavisnosti, dok Prokopio naglašava da je partnerstvo između Afrike i zemalja Persijskog zaliva još u ranoj fazi, te će tek naredne godine pokazati da li će milijarde dolara doprinijeti industrijalizaciji afričkih zemalja.