Kina je zaboravila Karla Marksa: Uloga eksploatacije radne snage

Kineska ekonomija se suočava sa ozbiljnim izazovima, uprkos tome što su stotine miliona ljudi izašle iz siromaštva. Naime, plate radnika ne prate privredni rast, što dovodi do sve većih socijalnih razlika.

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, prihodi kineskih radnika u ruralnim područjima naglo su porasli usljed ekonomske liberalizacije zemlje. Bio je to početak jednog od najupečatljivijih procesa u istoriji, tokom kojeg su stotine miliona kineskih građana izašle iz siromaštva. Ipak, jedan visoki zvaničnik Komunističke partije Kine, Deng Likun, bio je zabrinut zbog onoga što se dešava. On je primijetio da su mnoga ruralna preduzeća počela da zapošljavaju veliki broj radnika i upozoravao na pohlepne kapitaliste koji prisvajaju dobit na račun kineskog proletarijata. Njegova upozorenja su ignorisana, ali su se pokazala proročanskim: kineska radna snaga uskoro će biti pod pritiskom.

Prema zvaničnoj kineskoj statistici, udio naknada za rad u realnom sektoru, koji uključuje poljoprivredu, industriju i komunalne djelatnosti, pao je sa 21% 1987. na 15% 2023. godine. Relativni položaj kineskih radnika u fabrikama i na selu danas je lošiji nego prije nego što je Kina pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine.

Važno je naglasiti da se ovdje radi o relativnoj raspodjeli dohotka, a ne o apsolutnim promjenama prihoda. Prihodi i životni standard su značajno porasli od osamdesetih, ali ostaje činjenica da su kineski radnici u znatnoj mjeri zaostajali za vlasnicima kapitala i državom. Veliki dio kineske ekonomije zasniva se na niskim zaradama, što objašnjava njene prednosti u izvozu, ali i slabosti, poput slabe domaće potrošnje.

Kako je Kina postajala "fabrika svijeta", udio zarada u ukupnoj proizvodnji se smanjivao. Prema zvaničnim kineskim podacima, 1992. godine, zarade fabričkih radnika činile su 6,3% ukupne vrijednosti prerađivačke proizvodnje, da bi do 2024. taj udio pao na 3,3%. Kada je riječ o platama radnika, Kina zaostaje i za mnogim siromašnijim zemljama. Prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za industrijski razvoj (UNIDO), kineski radnici u proizvodnji primili su 2016. godine svega 4% ukupne industrijske proizvodnje kroz zarade.

Kina zakida svoje radnike, što nije nus proizvod njenog industrijskog uspjeha, već jedan od njegovih ključnih uzroka. Potplaćujući radnike, država, kompanije i investitori stvaraju višak kapitala koji se može ulagati u izgradnju fabrika i infrastrukture. Kineska industrijska proizvodnja je 2016. godine bila jednaka zbirnoj proizvodnji narednih devet najvećih industrijskih ekonomija.

Osim niskih zarada, kineska država postavlja i vrlo nisku minimalnu platu. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, odnos minimalne zarade i BDP-a po glavi stanovnika u Kini pao je sa 0,37 u 2000. na 0,27 u 2024. godini. Tokom globalne finansijske krize 2008. godine, kineska vlada je čak i smanjila minimalnu zaradu.

U zaključku, marksistička teorija o eksploataciji radne snage i dalje je aktuelna. Iako su kineski radnici postigli određeni napredak, izazovi i dalje postoje, a potreba za boljim uslovima rada i većim platama postaje sve očiglednija.