Uticaj rata oko Irana na Crnu Goru

Rat oko Irana na prvi pogled djeluje kao drama daleko od Crne Gore. Međutim, za malu i otvorenu ekonomiju kao što je naša, velike krize rijetko ostaju daleko. One ne dolaze nužno kroz vojnu prijetnju, već kroz ono što najbrže pogađa svakodnevni život: rast cijena energenata, skuplji prevoz, opreznije turiste i jači pritisak na unutrašnju stabilnost. Zato ovo za Crnu Goru nije samo spoljnopolitička tema, već pitanje ekonomske sigurnosti i državne otpornosti.

Crna Gora je posebno osjetljiva jer njen ekonomski model snažno zavisi od turizma, koji čini gotovo trećinu BDP-a. Ogromnu većinu noćenja ostvaruju strani gosti, što znači da naš rast, zaposlenost i prihodi u velikoj mjeri zavise od platežne moći i raspoloženja evropskih i regionalnih turista. Kada se spoljašnji ambijent uzdrma, posljedice kod nas dolaze brzo — i često jače nego u državama koje imaju raznovrsniju ekonomsku osnovu.

Prva i najopasnija linija udara je energija. Svaka ozbiljna eskalacija na Bliskom istoku automatski podiže nervozu na globalnom tržištu nafte i gasa. Ako rastu cijene energenata, Crna Gora to ne osjeća samo na benzinskim pumpama; poskupljuje čitav lanac: hotelijerstvo, ugostiteljstvo, transport, snabdijevanje i usluge. Drugim riječima, raste cijena same turističke ponude — baš u trenutku kada bi zemlja trebalo da izvuče maksimum iz sezone. Za državu koja veliki dio potrošnje i prihoda koncentriše u nekoliko ljetnjih mjeseci, to nije mali poremećaj i direktan udar na konkurentnost.

Drugi problem je jednako važan: potrošnja. I kada turisti nastave da putuju, u vremenima nesigurnosti oni troše opreznije, ostaju kraće i biraju jeftinije opcije. Zato je zavaravajuća teza da bi Crna Gora mogla lako profitirati ako dio turista izbjegne Bliski istok i preusmjeri se ka Jadranu. Dio te tražnje možda zaista stigne, ali to neće nužno biti tražnja koja donosi veću potrošnju, veći kvalitet i stabilniji prihod. Naprotiv, vrlo je moguće da će evropska domaćinstva, suočena sa skupljim gorivom i rastom troškova života, putovati opreznije i sa tanjim budžetima.

Ova ranjivost nije nastala juče. Rat je samo ogolio nešto što je već dugo prisutno: Crna Gora ima ekonomiju koja snažno zavisi od spoljašnjih tokova, uvoza energije i jednog dominantnog sektora. Kada se takav model suoči sa većim energetskim šokom, pritisak se ne zaustavlja na turizmu. On se preliva na platni bilans, inflaciju, javne finansije i ukupni politički prostor za djelovanje. Drugim riječima, problem nije samo u tome što sezona može 'propasti'. Problem je u tome što svaka ozbiljna međunarodna kriza pokazuje koliko je domaći model razvoja uzak, osjetljiv i nedovoljno otporan.

Ova kriza, međutim, nije samo ekonomska. Ona ima i jasan geopolitički sloj. Crna Gora je članica NATO-a i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Od nje se ne očekuje da balansira između blokova, već da pokaže političku dosljednost, institucionalnu stabilnost i otpornost na spoljne pritiske. Upravo u krizama se vidi koliko država zaista stoji iza svojih strateških opredjeljenja. To je posebno važno u trenutku kada Evropska unija sve snažnije upozorava na hibridne prijetnje, strano uplitanje i dezinformacije kao sastavni dio savremenih kriza.

U crnogorskom slučaju, rizik od malignog uticaja prije svega se vezuje za ruske mreže, narative i operacije, koje su već godinama prisutne u političkom i medijskom prostoru. U atmosferi rasta cijena, nesigurnosti i društvene nervoze, prostor za manipulaciju postaje još širi. Tada se lakše šire poruke protiv NATO-a, protiv Evropske unije, protiv sankcija i protiv same ideje da Crna Gora pripada zapadnom političkom okviru. Kada je riječ o Iranu, potreban je oprez i preciznost. Nema javno potvrđenih dokaza o direktnom iranskom malignom uticaju u Crnoj Gori, ali velika regionalna eskalacija uvijek otvara prostor za šire anti-zapadne narative, propagandne kampanje i pokušaje da se spoljne krize pretvore u unutrašnje lomove.

Zato je pogrešno posmatrati bezbjednost, ekonomiju i informativni prostor kao odvojene teme. U stvarnosti, one djeluju zajedno. Za Crnu Goru, dakle, ovo nije pitanje jedne ljetnje sezone niti jedne udaljene geopolitičke epizode. Ako cijene energenata ostanu visoke, turistički sektor radiće s većim troškovima, a gosti će dolaziti oprezniji i sa manjim budžetima. Ako kriza potraje, pritisak će se širiti na inflaciju, platni bilans i političku stabilnost. A ako uz to ojačaju dezinformacije i spoljne propagandne operacije, ekonomska ranjivost lako može prerasti u ozbiljan politički problem.

Zato je poruka gorka, ali jasna: problem je ekonomski model na kojem počiva naš način života, model koji zavisi od stranih turista, uvozne energije i pretpostavke da će region ostati dovoljno miran i stabilan da sve to funkcioniše bez većih potresa. Pravi test za Podgoricu nijesu samo puni hoteli u julu i avgustu. Pravi test je mnogo ozbiljniji: da li država umije da poveže tri ključne stvari — da obezbijedi sigurno snabdijevanje energijom kada je najpotrebnije, da vodi pametniju i održiviju turističku politiku, i da ozbiljno zaštiti javni prostor od spoljnog malignog uticaja. Ako to ne uspijemo, svaka nova kriza — ma gdje počela — imaće posljedice i za nas. Na cijenama u prodavnicama, na izgubljenoj sezoni, i na našim sopstvenim slabostima, koje predugo guramo pod tepih umjesto da ih zaista rješavamo.