Jeftina politika, preskupa ekonomija: Uticaj globalnih kriza na Crnu Goru

Crna Gora ne može izbjeći globalne ekonomske potrese. Ratovi, energetske krize i geopolitičke tenzije utiču na sve ekonomije, ali način na koji država reaguje na te šokove ostaje pitanje domaće politike.

U ekonomiji je jedno ono što se može predvidjeti na osnovu teorije i iskustva, a nešto sasvim drugo stvarnost koju svakodnevno mijenjaju politički potezi, geopolitički događaji i tržišni tokovi. Bez obzira na iskustvo u bavljenju ekonomskim pitanjima, svako upozorenje ostaje uzaludno ukoliko ne postoji druga strana koja je spremna da ga čuje. Ekonomija je, na kraju, dijalog između činjenica i politike. Kada politika odbije da sluša činjenice, cijenu takvog nesporazuma uvijek plaća društvo.

Ipak, uprkos svemu, držim da je iznošenje mišljenja ne samo pravo, već i obaveza, posebno kada je riječ o malim ekonomijama, kakva je i crnogorska. Na prvi pogled djeluju jednostavno i pregledno, gotovo normalno, ali je njihova stvarna priroda znatno složenija i osjetljivija od velikih sistema. U takvim ekonomijama greške vlasti ne ostaju dugo skrivene, one se brzo ogole pred javnošću, a njihove posljedice, za razliku od velikih sistema, mnogo se teže ispravljaju i još duže osjećaju.

Dok se vlast bavi policijskim pitanjima, smjenama, reorganizacijama i političkim nadigravanjima unutar bezbjednosnog sektora, stiče se utisak da je pravi cilj takvih rasprava skretanje pažnje sa mnogo ozbiljnijeg problema. A taj problem je stanje ekonomije. Jer ukoliko se Vlada tim pitanjem ne pozabavi ozbiljno i na vrijeme, vrlo brzo će se pokazati da ni policija, ni javna administracija, niti bilo koja državna služba nijesu izvan ekonomskih zakona. Plate, troškovi života i inflatorni pritisci pogađaju sve, i one koji nose uniformu i one koji stoje u redovima pred prodavnicama.

Svijet je već jednom doživio sličan ekonomski potres. Godine 1973, nakon arapsko-izraelskog rata, zemlje proizvođači nafte uvele su embargo prema zapadnim državama koje su podržavale Izrael. U vrlo kratkom vremenu globalno energetsko tržište doživjelo je šok kakav savremena ekonomija dotad nije poznavala. Cijena nafte porasla je višestruko, a ono što je do tada bilo relativno stabilan i predvidiv trošak industrijske proizvodnje postalo je izvor ogromne neizvjesnosti.

Kako energija predstavlja osnovu gotovo svake ekonomske aktivnosti, taj rast cijena vrlo brzo se prelio na cijelu svjetsku ekonomiju. Poskupio je transport robe, poskupjela je proizvodnja u fabrikama, poskupjelo je grijanje domaćinstava, a lančana reakcija troškova zahvatila je gotovo svaku granu privrede. Rezultat tog procesa bio je ekonomski fenomen koji je do tada smatran gotovo nemogućim: istovremena pojava visoke inflacije i stagnacije privrede, poznata kao stagflacija.

Dan danas, skoro pola vijeka kasnije, svijet ponovo osjeća slične pritiske. Geopolitička nestabilnost ponovo postaje jedan od ključnih pokretača ekonomskih tokova. Aktuelna eskalacija sukoba, uključujući Sjedinjene Američke Države i Izrael, podsjeća koliko su energetska tržišta osjetljiva na političke potrese i koliko brzo takvi konflikti mogu poremetiti globalne trgovinske rute.

U takvim globalnim okolnostima mala ekonomija poput crnogorske ulazi u posebno osjetljivu zonu. Velike ekonomije imaju instrumente da amortizuju spoljne šokove, dok mala ekonomija, kao što je Crna Gora, gotovo da nema takve amortizere. Inflacija u takvom sistemu ne nastaje zato što je domaća ekonomija snažna, već zato što je zavisna od spoljnog svijeta.

Posljednjih dana svjedočimo gotovo takmičenju u zahtjevima da se smanje ili ukinu akcize na gorivo, kao da se tim potezom može riješiti kompleksan problem inflacije. Takva retorika više govori o nezrelosti političkog narativa nego o ozbiljnom razumijevanju ekonomije. Akcize su dio fiskalne politike države i predstavljaju važan prihod javnih finansija. Njihovo naglo smanjenje može kratkoročno proizvesti politički efekat, ali dugoročno otvara novi problem: smanjenje budžetskih prihoda u trenutku kada država mora finansirati javne usluge.

U takvim situacijama, države često posežu za administrativnim mjerama kako bi smirile javnost, ali to rijetko rješava osnovni problem. Ako se cijene pokušavaju obuzdati administrativno, a proizvodnja i investicije ne rastu, rezultat nije stabilnost nego stagnacija. To može rezultirati u slabijem razvoju, dok inflacija, koja ima svoje izvore u nestabilnosti, postaje mnogo teži zadatak za svaku ekonomsku politiku.